Arhivi i ostvarivanje ljudskih i građanskih prava (bosanskohercegovačko iskustvo)

0 Flares Twitter 0 Facebook 0 Google+ 0 Email -- 0 Flares ×

Abstrakt: U vremenu demokratizacije bosanskohercegovačkog društva došlo je do izmjene funkcije i značaja arhiva. To se prije svega ogleda u povećanom broju usluga koje arhivi pružaju brojnim korisnicima. Funkcija arhiva je posebno došla do izražaja u oblasti poštivanja ljudskih prava i sloboda. Jedno od bitnih prava je i pravo pristupa informacijama. U Bosni i Hercegovini arhivskim i drugim zakonodavstvom je na jedan prihvatljiv i prilično liberalan način stvoren povoljan ambijent za slobodan pristup informacijama radi ostvarivanja ljudskih i građanskih prava. Određene poteškoće na ovom planu su više materijalno-tehničke nego suštinsko-zakonodavne naravi, što upućuje na potrebu uključivanja države u stvaranju povoljnijih uslova za izgradnju jednostavnog i funkcionalnog sistema kojim će se omogućiti kvalitetan i brz pristup informacijama.

Uvodne naznake

Arhivi kao ustanove javnog karaktera u svojim spremištima posjeduju unikatne dokaze o pojavama i događanjima iz prošlosti bitne za život ljudi, društva i države. Te unikatne činjenice predstavljaju vrijedno kulturno-historijsko nasleđe i nezamjenljiv primarni historijski izvor za proučavanje prošlosti. Arhivska građa kao kulturno naslijeđe države i naroda dostupna je korisnicima u razne svrhe i potrebe, a prije svega u: službene, naučne, kulturne, obrazovne, upravno–pravne, medijske, te za potrebe fizičkih i pravnih lica u rješavanju njihovih ustavnih i zakonskih prava.

Činjenica da arhivska građa predstavlja bitan i nezamjenljiv element kulture, te da obezbjeđuje opstojnost ljudskog pamćenja, učinila je ulogu arhiva značajnijom u demokratizaciji društva. To prije svega podrazumijeva stvaranje neophodnih uslova za nesmetano korištenje arhivske građe i ostvarivanje prava građana. U tom smislu funkcija arhiva je bitna i sa aspekta poštivanja ljudskih sloboda i jednakosti a po osnovu Opće deklaracije o pravima čovjeka1 kojom su utvrđena građanska, politička, socijalna, kulturna ekonomska i druga ljudska prava i slobode. Sva ova prava utvrđena su i Ustavom Bosne i Hercegovine2 i drugim propisima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

Jedno od bitnih ljudskih prava je i pravo na dostupnost informacijama odnosno arhivskoj građi. To pravo podrazumijeva mogućnost korištenja arhivske građe u saglasnosti sa nacionalnim zakonodavstvom i ono u savremenom društvu predstavlja jedan od bitnih stubova demokratičnosti društva. U tom procesu arhivi kao čuvari informacija bitan su faktor i značajna karika u sistemu prijenosa podataka u vremenu i prostoru.

Za nesmetano korištenje informacija neophodno je suvremeno zakonodavstvo, gdje treba biti zastupljeno načelo javnosti arhivske građe čime se stvaraju neophodni uslovi za neposredno korištenje brojnih podataka koji služe kao informacije korisnicima pri ostvarivanju njihovih demokratskih prava.

Zakonodavno-pravni okvir i pristup informacijama

Jedna od bitnijih obaveza svakog arhiva je da stvori uslove za nesmetano korištenje činjenica iz pohranjenih fondova i zbirki kojima raspolaže. Stvaranje uslova podrazumijeva uređen zakonodavno-pravni okvir, tj. donošenje arhivskog zakonodavstva, (zakoni, podzakonski i provedbeni akti), te propisa iz drugih oblasti. U Bosni i Hercegovini arhivsko zakonodavstvo je doneseno po tzv. dejtonskom principu i to na nivou države, entiteta i kantona ( Zakon o arhivskoj građi i Arhivu Bosne i Hercegovine3 , Zakon o arhivskoj građi Federacije Bosne i Hercegovine4 , Zakon o arhivskoj djelatnosti RS5 , Zakon o arhivskoj djelatnosti TK6 i dr. propisi). I pored brojnih manjkavosti navedenih propisa, potrebno je istaći da je u istim pitanju korištenja arhivske građe posvećena znatna pažnja, na način da je ovo pitanje jasno utvrđeno posebnim poglavljima, članovima i odredbama zakona. Na osnovu odredaba ovih propisa jasno je utvrđena pravna procedura i metodologija korištenja arhivske građe pohranjene u arhivu.

Temeljna odrednica postojećeg arhivskog zakonodavstva je da pravo na korištenje arhivske građe ima svako pravno i fizičko lice pod jednakim uslovima. To pravo korištenja javne arhivske građe može se ostvariti u službene, pravne, obrazovne i publicističke svrhe, za naučna istraživanja, kao i za udovoljavanje potreba korisnika u rješavanju njihovih ustavnih i zakonskih prava. Korištenje javne arhivske građe u navedene svrhe prema odredbama navedenih propisa dostupno je 30 godina nakon njenog nastanka, stim da postoji mogućnost da se ista može koristiti i prije isteka toga roka ako je namijenjena javnosti i ako je stvaralac to odobrio posebnom klauzulom u zapisniku o primopredaji.

Postojećim propisima utvrđeno je da se javna arhivska građa koja se odnosi na pojedince (kazneni predmeti, sudski spisi, medicinska dokumentacija, lični dosijei i sl.) može koristiti najkraće 10 godina nakon smrti osobe, stim što je data mogućnost da se taj rok skrati, ako na to pristane bračni drug, djeca ili roditelji umrle osobe, odnosno staratelj osobe. Odredbama ovih propisa utvrđeno je da se za naučne i druge potrebe ta građa može koristiti, s tim da se zaštite interesi pojedinačne osobe, tako da se podaci navode bezimeno ili na drugi odgovarajući način. Posebna odredba utvrđuje da javnu arhivsku građu mogu koristiti bez ograničenja stvaraoci, čijim je radom ona nastala, u svrhe radi kojih je nastala, odnosno kojima je služila.

Međutim, odredbama arhivskog zakonodavstva utvrđeno je ograničenje i zabrana korištenja arhivske građe. Ograničenje i zabrana korištenja se odnosi na slučajeve ako se time ugrožava interes države Bosne i Hercegovine, kao i:

  • ako se ugrožavaju interesi entiteta Bosne i Hercegovine;
  • nanosi šteta pravnim i fizičkim osobama;
  • koristi u suprotnosti sa zahtjevom prijašnjeg vlasnika i stvaraoca, te
  • ako postoje indicije o zloupotrebi javne arhivske građe; te se javna arhivska građa koristi u fazi obrade.

Akt o zabrani odnosno o prijevevremenom korištenju, donosi direktor nadležnog arhiva u skladu sa zakonskim i podzakonskim propisima.

Proces korištenja arhivske građe u arhivu bliže je utvrđen posebnim propisom, kojim su utvrđeni; način, uslovi i postupci korištenja javne arhivske građe, vođenje evidencije korisnika i izrada kopija i prijepisa. Ovim propisima su bliže i određenije utvrđene radnje i postupci korištenja arhivske građe u arhivima, što obuhvata rukovanje, upravljanje i korištenje arhivske građe. Tako je na primjer za potrebe korištenja arhivske građe na nivou Tuzlanskog kantona donešen Pravilnik o korištenju arhivskih fondova i zbirki Arhiva Tuzlanskog kantona.7 Takvi propisi doneseni su i na drugim nivoima.

U Bosni i Hercegovini osim arhivskog zakonodavstva po osnovi pristupa informacijama, pored Ustava Bosne i Hercegovine, pravni okvir čini i čitav set propisa iz drugih oblasti i to: Zakon o slobodi pristupa informacijama u Bosni i Hercegovini8 , Zakon o zaštiti ličnih podataka9 , Zakon o zaštiti tajnih podataka10 , Zakon o agenciji za informacije i zaštitu BiH11 , Zakon o centralnoj evidenciji i razmjeni podataka12 , Zakon o osnovama Javnog radio-televiziskog sistema Bosne i Hercegovine13 , Pravilnik o sigurnosti podataka14 i niz drugih manje bitnih propisa za ovu oblast. Ovdje je riječ samo o propisima donesenim na nivou Bosne i Hercegovine, no postoje i propisi doneseni i na nivou entiteta, pa i pojedinih kantona u Bosni i Hercegovini. Treba istaći da ni na nivou države, ni na nivou entiteta nisu doneseni svi neophodni propisi (podzakonski i provedbeni akti) kako bi se pravno u potpunosti regulirala problematika pristupa informacijama.

Veliki značaj i ulogu u oblasti pristupa informacijama ima Zakon o slobodi pristupa informacijama u Bosni i Hercegovini, kojim je ustanovljeno da informacije pod kontrolom javnog organa predstavljaju javno dobro od vrijednosti i da javni pristup ovim informacijama promovira veću transparentnost i odgovornost istih, te da su sve informacije neohodne za demokratski proces. Odredbama ovog zakona ustanovljeno je da svako lice ima pravo pristupa javnim informacijama u najvećoj mogućoj mjeri u skladu s javnim interesom, te da javni organi imaju obavezu da objave informacije i omoguće svakom fizičkom licu da zatraži izmjene i daje komentar na svoje lične informacije pod kontrolom javnog organa.

U Zakonu je data definicija pojma „informacije“, gdje se pod istim smatra svaki materijal kojim se prenose činjenice, mišljenja, podaci ili bilo koji drugi sadržaj uključujući svaku kopiju ili njen dio, bez obzira na oblik i karakteristike. Odredbama ovog zakona utvrđen je i pojam „javni organ“ pod kojim se smatra svaki izvršni, zakonodavni i sudski organ, te drugi organ koji obavlja javnu funkciju, bilo koji drugi upravni organ i svako drugo pravno lice koje kontrolira javni organ. Pod kontrolom se smatra raspolaganje informacijama ili kontrola pristupa informacijama. U Zakonu su također definirani pojmovi „lična informacija“ i „nadležni organ“. Pod „ličnom informacijom“ se smatra svaka informacija koja se odnosi na fizičko lice, a „nadležni organ“ je javni organ koji ima kontrolu nad traženom informacijom.

Odredbama ovog Zakona pravo pristupa informacijama ima svako fizičko i pravno lice, a svaki javni organ ima odgovarajuću obavezu da informacije učini dostupnim. No, odredbama Zakona o slobodnom pristupu informacijama utvrđeni su i izuzeci u korištenju informacija i to u slučajevima: kada se otkrivanjem informacija osnovano može očekivati izazivanje značajne štete po legitimne ciljeve koji se odnose na vanjsku i monetarnu politiku države, sprečavanje i otkrivanje kriminala, zaštitu povjerljivih komercijalnih informacija, zaštita privatnosti i dr. Zakonom je također, utvrđena procedura pristupa informacijama od podnošenja zahtjeva, nemogućnosti postupanja u skladu sa zakonom, određivanju nadležnog javnog organa, postupanja javnog organa po prijemu zahtjeva i jezika na kojem su informacije dostupne.

Poseban odjeljak u Zakonu je posvećen problematici ličnih informacija gdje je dato pravo svakom licu da osigura da njegove lične informacije koje su pod kontrolom javnog organa budu tačne. Odredbama ovog zakona utvrđena je i odgovornost javnih organa koji su u obavezi preuzeti sve potrebne mjere pomoći svakom fizičkom ili pravnom licu koje traži da ostvari bilo koje pravo u smislu ovog zakona. Svaki podnosilac zahtjeva ima pravo podnijeti žalbu upravnom postupku na svaku odluku donesenu u smislu ovog zakona rukovodiocu javnog organa koji je donio odluku.

Nedostatak ovog propisa je sadržan u tome što isti ne tretira korištenje privatne arhivske građe.

Značajno mjesto u problematici slobodnog pristupa informacijama ima i Zakon o zaštiti ličnih podataka. Osnovna načela ovog propisa sadržana su u činjenici garancije sigurnosti i tajnosti ličnih podataka. Međutim, potrebno je istaći da propisi iz oblasti medijia drugačije tretiraju ovu problematiku i na prvo mjesto stavljaju garanciju slobode mišljenja i izražavanja, te zabranu cenzure, pravo novinara na slobodu izvještavanja, izražavanja, te pravao na ispravak informacije. Tako da se na osnovu odredaba ovih propisa, kada je u pitanju pravo na pristup informacijama nameću dva bitna osnovna zaključka ili prava koja su ustavnog naziva a to su: pravo na zaštitu ličnih podataka i pravo na pristup informacijjama.

Zaštita „tajnih informacija“ u Bosni i Hercegovini utvrđena je Zakonom o zaštiti tajnih podataka, gdje su data opća načela, stupnjevi tajnosti, sigurnosna provjera i dozvola za pristup tajnim podacima, te pristup tajnim podacima i njihovo čuvanje. Ovim zakonom tajni podatak je definiran kao sredstvo koje se odnosi na javnu sigurnost, odbranu vanjske poslove ili obavještajnu i sigurnosnu djelatnost Bosne i Hercegovine. Tajni podaci su svrstani u četiri kategorije vrlo tajno, tajno, povjerljivo i interno i u ovisnosti od stepena povjerljivosti dozvoljen je pristup istim. Na općoj razini tajnim se smatra podatak čije bi otkrivanje neovlaštenom licu, sredstvima javnog informiranja, organizaciji, instituciji, organu ili drugoj državi, odnosno organu druge države, moglo prouzrokovati ugrožavanje integriteta Bosne i Hercegovine iz gore navedenih oblasti.

Sa pozicije pristupa informacijama postavlja se pitanje ko sve može tražiti informacije, odnosno ko sve može biti korisnik informacije? Navedenim propisima utvrđeno je da sva domaća i strana fizička ili pravna lica bez razlike na njihovu nacionalnu, vjersku, rasnu ili bilo koju drugu pripadnost, te na funkciju i status imaju jednaka prava pristupa informacijama (po Zakonu o slobodi pristupa informacijama). Izuzetak (ustavna garancija pristupa informiranju), fizičko lice – kao ispitanik (u vezi sa svojim ličnim podacima), sudsko i upravno tijelo koje vodi postupak (ispitivanje svjedoka, prikupljanje informacija i sl.).

S druge strane značajno je i pitanje gdje se sve može tražiti, odnosno dobiti informacija? Posjednici informacija pored javnog sektora mogu biti razne ustanove i institucije odnosno svi stvaraoci arhivske građe. Informacije mogu posjedovati i privatna pravna lica i subjekti (informacije u njihovom posjedu su uglavnom nedostupne bez saglasnosti posjednika i to u posebnim slučajevima).

Ovdje je riječ o propisima kojima se najbliže utvrđuje problematiku pristupa informacijama. Njima se bitno utiče na sferi prava pojedinaca da bude potpuno informisan, kako bi mogao mjerodavno odlučivati o svojim pravima i obavezama, te uticati na događaje i zbivanja u društvenoj zajednici. Isto tako primjena navedenih propisa znatno utiče na izvjesnost arhivske građe. Naime, svi stvaraoci i imaoci informacija stvaraju arhivsku građu koja se nazoriše od strane arhiva i jednoga će dana biti preuzeta u arhiv. Da bi se očuvala cjelovitost informacija odnosno arhivskog fonda, neophodno je utvrditi mehanizme kontinuiranog stručnog nadzora informacija od njihovog nastanka, do njene predaje nadležnom arhivu. Na tom planu redovnim aktivnostima arhivi, putem „ službi nadzora“ provode niz stručnih, organizacionih i tehnički postupaka i radnji u cilju potpune zaštite, upravljanja i korištenja arhivske građe.

Na osnovu svega iznesenog smatramo da naznačeni propisi, a posebno propisi iz oblasti arhivske djelatnosti i Zakon o slobodi pristupa informacijama u Bosni i Hercegovini i pored određenih nedostataka i nedorečenosti, sadrže odredbe koje omogućavaju ostvarivanje prava na dostupnost javne arhivske građe čime se stvaraju uvjeti za ostvarivanje građanskih i ljudskih prava korisnika.

Korištenje arhivske građe (informacija) u arhivima

Arhivska građa čini značajan dio pisane kulturne baštine, koja čuva pamćenje naroda i od kojeg velikim dijelom zavisi cjelokupno pamćenje ljudske zajednice, stoga je potrebno stvoriti neophodne uslove zaštite i korištenja ove vrste kulturnog naslijeđa. Kako arhivi pripadaju porodici ustanova koje obavljaju javnu funkciju oni čine bitan segment i važan izvor informacija neophodnih za ostvarivanje osnovnih građanskih i ljudskih prava. Glavni principi dostupnosti javne arhivske građe sadržani su i odredbama zakonodavne regulative a odnose se na jednakost u primjeni pravila o dostupnosti javne arhivske građe, bez povlaštenosti bilo koje kategorije korisnika, na osnovu nacionalne, vjerske, obrazovne, rasne ili druge pripadnosti. Pravo na korištenje je ograničeno samo u slučajevima kada se radi o zaštiti povjerljivih podataka koji se odnose na nacionalnu odbranu, vanjsku politiku, javni red ili na privatnost pojedinca. U procesu korištenja ove vrste arhivske građe bitno je i pitanje prava na izdavanje posebne dozvole za korištenje, odnosno pitanje, kome povjeriti navedeno pravo, stvaraocu građe ili arhivu te pitanje u koje svrhe će se koristiti arhivska građa. U ovisnosti od svrhe korištenja pristupat će se primjeni određenog propisa ( Zakona o zaštiti ličnih podataka, Zakon o zaštiti tajnih podataka, Zakon o arhivskoj djelatnosti i dr.). U procesu korištenja arhivske građe neophodno je utvrditi i odgovornost korisnika i njegove obaveze u pogledu poštivanja navedenih propisa.

U okolnostima brojnih društvenih procesa uloga arhiva u pružanju usluga u rješavanju brojnih društvenih problema je izuzetno važna. Arhivi u suštini čine iznimno bitne i obimne baze podataka i dio su ukupnog državnog sistema informisanja. Malo je institucija koje u vremenu društvenih promjena svojim konzumentima mogu pružiti tako jasne, brze i korisne informacije kao što su to arhivi. Na taj način arhivi veoma uspješno izvršavaju jedan od osnovnih zadataka i obaveza povjerenih od strane države.

Potrebno je istaći da je do vremena tranzicijskih promjena, najčešći korisnik usluga arhiva bila nauka koja je upravo u arhivskim fondovima i zbirkama crpjela prvorazredne historijske činjenice neophodne za rekonstrukciju događaja iz prošlosti. Međutim, danas je nauka izgubila primat najčešćeg korisnika informacija pohranjenih u arhivu, jer je usljed društvenih promjena znatno pojačan interes građana za korištenjem činjenica sadržanih u arhivskoj građi radi zadovoljenja svojih ličnih, ustavnih i zakonskih prava, te društvenih i državnih interesa. Pružajući usluge brojnim i raznovrsnim korisnicima arhivi na najbolji način daju značajan doprinos demokratizaciji društva, te ostvarivanju prava zagarantovana svim građanima Ustavom i drugim zakonskim propisima. Upravo se kroz osposobljenost arhiva da da uspješne odgovore na zahtjeve korisnika, u dobroj mjeri određuje i nivo demokratičnosti i funkcionalnosti sistema u kojem djeluje, ali i funkcionalnost same države.

Dostupnost arhivskog gradiva u Bosni i Hercegovini prvenstveno je utvrđena arhivskim zakonodavstvom, gdje korisnici usluga imaju pravo na pravovremenu, tačnu, sveobuhvatnu i upotrebljivu informaciju za namjenu utvrđenu zakonom zbog kojeg je i arhivirana. Najčešći oblik ostvarivanja ličnih prava je potreba za činjenicama iz arhivske građe za rješavanje brojnih građanskih i ljudskih prava ( iz oblasti imovinsko-pravnih odnosa, za dokazivanje stručne spreme, rješavanja pitanja iz oblasti radnih odnosa, za regulisanje penzijskog staža, za vođenje raznovrsnih sudskih postupaka, te po raznim drugim osnovama i dr.). Predmetom korištenja informacija je cjelokupna arhivska građa, bez obzira na kojem je nosaču zapisa pohranjena i sačuvana. Kako bi pristup i korištenje bili efikasniji koriste se informativna pomagala (vodiči, inventari, registri, indeksi i dr.) kako u klasičnom, tako i u elektronskom obliku.

Postupak pristupa informacijama pohranjenim u arhivskoj građi u arhivima je jednostavan i obavlja se prema utvrđenoj metodologiji i zakonskoj proceduri, a sastoji se u podnošenju pisanog zahtjeva sa dovoljnim brojem relevantnih podataka vezanih za prirodu i sadržaj tražene informacije. Zahtjevi se mogu podnijeti dolaskom korisnika u arhiv, ili pak, telefonskim pozivom ili proslijeđenom e-mail informacijom. Obrasci za podnošenje zahtjeva za dobijanje neophodne informacije su jednoobrazno pripremljeni, sa jasnim pratećim informacijama, koje omogućavaju korisnicima dostavljanje svih neophodnih činjenica iz pohranjene arhivske građe ekspeditivno, jednostavno i potpuno.

Što se, pak, tiče praktičnog dijela korištenja građe, uglavnom se daju snimci arhivske građe, dok dokumente potrebne u službene svrhe arhivi daju na korištenje u obliku ovjerene kopije. Izuzetno, državnim organima može se ustupiti izvorna arhivska građa, ali na određeno vrijeme uz uslov da se na trošak tog organa prethodno izradi zaštitna kopija.

No, postoje i slučajevi kada arhiv nije u mogućnosti udovoljiti zahtjevima korisnika, jednostavno iz razloga necjelovitosti fondova, jer se tražene informacije ne nalaze u pohranjenoj arhivskoj građi, ili pak, u slučajevima kada arhivska građa nije sređena, stručno obrađena i nije pripremljena za korištenje. Značajno je istaći da nama nije poznat slučaj u bosanskohercegovačkim arhivima da je pristup javnoj arhivskoj građi zabranjen iz nekog diskriminirajućeg razloga, jer je pristup arhivskoj građi javan, transparentan i u potpunosti je u funkciji demokratizacije društva. U slučajevima gdje arhivi nisu u mogućnosti odgovoriti zahtjevu korisnika iz razloga neposjedovanja tražene informacije, isti su obavezni u skladu sa utvrđenom zakonskom procedurom u pismenoj formi obavijestiti korisnike o razlozima nemogućnosti udovoljavanja njihovim zahtjevima.

Postupak ekspeditivnog rješavanja upućenih zahtjeva korisnika u određenoj mjeri sputava i usporava činjenica da isti nije u potpunosti pravno uređen, pa se arhivi pri izdavanju određenih akata i činjenica iz arhivske građe koriste Zakonom o upravnom postupku15 . Tako da akti na ovaj način izdati od arhiva imaju značaj javne isprave u smislu stava 3. člana 169. preuzetog zakona. Otežavajuće okolnosti u procesu korištenja informacija pohranjenih u arhivskoj građi čine neadekvatni uslovi evidentni skoro u svim arhivima u Bosni i Hercegovini, nedovoljan broj zaposlenika u arhivima i nedostatak informatičke opreme. Bitna manjkavost bosanskohercegovačkih arhiva u procesu korištenja arhivske građe je i ta, što objekti arhiva nisu prilagođeni za posebnu kategoriju korisnika (invalidnih lica) o čem se u buduće mora voditi više računa.

Značajna karakteristika u procesu korištenja arhivske građe a stim u vezi i ostvarivanja ljudskih i građanskih prava odnosi se na činjenicu da je u procesu društvenih promjena došlo do pojačanog interesa korisnika za ostvarivanje svojih ljudskih i građanskih prva na osnovu činjenica iz arhivske građe. Koliko je povećan interes za informacijama iz arhivske građe najbolje pokazuju dostupne evidencije bosanskohercegovačkih arhiva, koje ukazuju na rapidno povećanje broja zahtjeva u poslijeratnom periodu u Bosni i Hercegovini u odnosu na prijeratno vrijeme. Ovom prilikom navodimo primjer Arhiv Tuzlanskog kantona, gdje se interes za korištenjem arhivske građe u svrhu ostvarivanja ljudskih i građanski prava iz godine u godinu povećava, što potvrđuje broj podnesenih zahtjeva. Tako je broj zahtjeva za period 2000-2005.godina, nekoliko puta veći od ukupnog broja zahtjeva za cjelokupan period 1954-199916 , dok je broj zahtjeva za prvi 10 mjeseci 2006.godine za više od 20 odsto veći od broja zahtjeva za isti period 2005.godine.17

Potrebno je istaći i to da je i pored prisutnih poteškoća broj pozitivno odgovorenih zahtjeva povoljan i u nivou je sa arhivskim službama susjednih zemalja, a on se na području nadležnosti Arhiva Tuzlanskog kantona u procentima kreće i do 70 odsto, pozitivno riješenih zahtjeva18 . Ovi pokazatelji su pored ostalog i rezultat stručne osposobljenosti te maksimalne i nesebične angažovanosti zaposlenika Arhiva, od onih u službi nadzora i službi sređivanja i obrade arhivske građe, pa do onih koji rade neposredno sa korisnicima arhivske građe. Međutim, uvjereni smo da bi ovi rezultati bili znatno bolji da je više razumjevanja od strane osnivača, tj. države, te da je bolji odnos stvaralaca i imalaca prema sopstvenoj arhivskoj građi u nastajanju. Njihovim neodgovornim odnosom uskraćena su određena građanska prava i slobode korisnika. Kako su društvene promjene i procesi u zamahu u buduće je neophodno daleko odgovorniji i sistematičniji pristup svih ovih čimbenika po pitanju zaštite, korištenja i pristupa informacijama pohranjenih u arhivskoj građi. Jer, brojna pitanja vezana za ovu problematiku u direktnoj su vezi ne samo sa ostvarivanjem građanskih i ljudskih prava, već i interesima i potrebama društva i države. Potvrda ovakvoj konstataciji su brojni provedeni društveni procesi i reforme, poput privatizacije, stečaja i likvidacije privrednih društava, rješavanja brojni problema iz oblasti imovinsko-pravnih, radnih i socijalni odnosa ali i nadolazeći proces restitucije, čija validna provedba nije zamisliva bez uloge arhiva. Stoga je na ovom planu neophodan dodatni napor svih sudionika od države i arhiva, do stvaralaca i imalaca arhivske građe. Država na tom planu treba da stvori optimalne uslove za normalno funkcionisanje arhivskih ustanova koje će biti uključene u navedene procese. Arhivi sa svoje strane trebaju raditi na stvaranju neophodnog stručnog i profesionalnog ambijenta za potpuno praćenje svih društvenih procesa koji su najneposrednije vezani i za korištenje javne arhivske građe. Naravno, sve to zahtijeva potpunu sinhronizaciju aktivnosti svih sudionika, koja traži uspostavu kontinuirane i bliske saradnje između arhiva i registratura i izgradnju mehanizama kako bi se sudbina informacija pratila od njihovog nastanka, pa do pohranjivanja u arhiv i davanja na korištenje korisnicima.

To su samo neke od osnovnih predpostavki valjanog organizovanja arhiva kao savremenih javnih ustanova. Samo na taj način arhivi će imati spremne i obuhvatne baze podataka, koje će svakom korisniku pomoći i pružiti uslugu u cilju ostvarivanja zakonom utvrđenih prava vezanih za slobodan pristup javnim informacijama. Iz ovog djelokruga djelovanja neophodno je eliminirati svaku eventualnu manipulaciju činjenicama iz arhivske građe, radeći objektivno i nepristrasno s potpunom dozom stručnosti i profesionalnosti. Sve drugo bi bilo kršenje ne samo osnovnih građanskih i ljudskih prava, već i međunarodnih i nacionalnih normi i standarda. Stoga je nadati se da će arhivi u Bosni i Hercegovini u buduće kao i dosada biti ne samo nepresušna riznica kulturnog blaga, već i stjecište informacija za ostvarivanje progresivnog razvoja i demokratizacije bosanskohercegovačkog društva.

Rezime

U vremenu društvenih procesa u Bosni i Hercegovini arhivi su postali značajne javne ustanove u ostvarivanju brojnih ljudskih i građanskih prava i jačanju započetih demokratskih procesa. Jedno od bitnih prava je i pravo na slobodan pristup informacijama. Iako je riječ o ustavnom pravu, ono je precizirano i ojačano, pored arhivskog zakonodavstva i Zakonom o slobodi pristupa informacijama u Bosni i Hercegovini i drugim propisima. U tom smislu su informacije dostupne svakom korisniku pod jednakim uslovima, promovišući pritom transparentnost i odgovornost javnih organa.

Arhivi u Bosni i Hercegovini kao dio zajednice ustanova koje vrše javnu funkciju, imaju veoma važnu ulogu u cjelokupnom sistemu informisanja, pružajući korisnicima brze, jasne i neophodne informacije. Iako je pristup informacijama u bosanskohercegovačkim arhivima brz i jednostavan, te rezultati na tom planu zadovoljavajući, prisutni su i određeni problemi koji stoje ne samo pred arhivima, već i pred cjelokupnim društvom i državom. Državi i široj zajednici su neophodne funkcionalne i stručne arhivske ustanove, sposobne ispoštovati sve ustavne i zakonodave obaveze, što podrazumjeva i poštivanje ljudskih i građanskih prava, a time i pravo pristupa informacijama. Samo u uređenim arhivskim ustanovama korisnici će imati potpune i cjelovite informacije, a arhivi cijelim svojim kapacitetom učestvovati u demokratizaciji društva.

(Izlaganje je održano 25. studenoga 2006. na 2. ZAD – danu)


  1. Deklaraciju je usvojila Generalna skupština UN-a 10.12.1948.godine. []
  2. Ustav Bosne i Hercegovine donijet u Dejtonu (SAD) na mirovnoj konferenciji 25.11.1995.godine. []
  3. „Sl.glasnik BiH“, br. 16/2001. []
  4. „Sl.novine F BiH“, br.45/2002. []
  5. „Sl.glasnik RS“, br. 35/99 i 9/2000. []
  6. „Sl.novine TK“, br. 15/2000. []
  7. Pravilnk je donijelo Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta Tuzlanskog kantona, br. 10/1-48-8726/02 od 4.07.2002.godine. []
  8. „Sl. glasnik BiH“, br. 28/2000. []
  9. „Sl.glasnik BiH“, br.32/2001. []
  10. „Sl.glasnik BiH“, 54/2005. []
  11. „Sl.glasnik BiH“, br. 15/2002. []
  12. „Sl.glasnik BiH“, br.32/2001. []
  13. „Sl.glasnik BiH“, br.29/2002. []
  14. „Sl.glasnik BiH“, br.39/2002. []
  15. „Sl.novine F BiH“,br 2/98. []
  16. Iz evidencija Arhiva Tuzlanskog kantona (evidencije pripremile Hatidža Fetahagić i Saneta Adrović) []
  17. Iz evidencija Arhiva Tuzlanskog kantona (evidencije pripremila Saneta Adrović) []
  18. Isto i Hatidža Fetahagić,Doprinos  arhiva  ostvarivanju prava građana, Arhivska praksa br.6, Tuzla 2003, str.31-35. []

One thought on “Arhivi i ostvarivanje ljudskih i građanskih prava (bosanskohercegovačko iskustvo)