Pravni okvir informacijskih struka u Republici Hrvatskoj

0 Flares Twitter 0 Facebook 0 Google+ 0 Email -- 0 Flares ×

Informacijske struke su djelatnosti koje strateški koristi informacije u svom području u svrhu unapređenja organizacije i djelovanja. Informacijske struke ostvaraju svoju misiju kroz razvoj, razvijanje i implementaciju informacija te upravljanje informacijskim izvorima i servisima. Također upotrebljavaju tehnologiju kao strateški i operativni aparat u svrhu postizanja ciljeva.Prema uvriježenom mišljenju informacijske struke se odnose (ali nisu strogo limitirane) na arhivistiku, bibliotekarstvo, dokumentalistiku, muzeologiju i na područje upravljanja znanjem.
Informacijske struke su danas fokusirane na intenzivno raspravljanje o zaštiti pisane kulturne baštine, upravljanje informacijskim ustanovama, službama i mrežama, informacijskoj etici, intelektualnom vlasništvu i autorskim pravima, promicanju formiranja i upravljanja zbirkama građe i informacija, upravljanju znanjem, zatim na pravo na pristup informacijama, europske informacijske inicijative, stvarajući pritom okvir za tumačenje doprinosa drugih disciplina razvoju informacijskih znanosti kao i važnosti informacijskih studija za druge discipline – stvarajući time interdisciplinaru mrežu.

U informacijskoj eri i eri znanja, informacijski stručnjaci su esencijalne i ključne figure koje omogućavaju  kompetitivno područje temeljeno na znanju, urgentno odgovarajući na novonastale potrebe za informacijama. Informacije su temelj života za informacijske tijela i neophodne za kontinuirano cjeloživotno učenje. Dijeljenje informacija (information sharing) također je neophodno za svaku organizaciju koja nastoji da upravlja intelektualnim kapitalom /vlasništvo.

Legislativa

Djelatnost informacijske struke u Hrvatskoj regulirana je zakonskim propisima. Najviši pravni akt koji regulira osnove društva i okvir pravnog sustava i koji propisuje temeljna načela državnog uređenja je Ustav Republike Hrvatske.  Dijelovi Ustava1 Republike Hrvatske koji se posredno i neposredno odnose na širu i užu djelatnost informacijske struke sadržani su u čl. 3. koji definira najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske među kojima podrazumijeva i poštivanje prava čovjeka i vladavinu prava.
Prema čl. 19. pojedinačni akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti utemeljeni na zakonu. Jamči se sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti.
Prema članku 36. zajamčena je nepovrediva sloboda i tajnost dopisivanja i svih drugih oblika općenja, dok se u čl. 37. svakoj osobi se jamči sigurnost i tajnost osobnih podataka. U istome se članku proklamira zakonsko uređenje zaštite podataka te nadzor nad djelovanjem informatičkih sustava u državi. Zabranjena je uporaba osobnih podataka suprotna utvrđenoj svrsi njihovoga prikupljanja.
Člankom 38. se jamči sloboda mišljenja i izražavanja misli. Soboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja. Članak 46. važan je za domenu informacijske struke, jer se u njemu daje pravo svakoj osobi na dostupnost informacija kojima upravljaju državna i druga javna tijela te mogućnost slanja predstavka i pritužba i davanje prijedloge državnim i drugim javnim tijelima.

Tijela s javnim ovlastima kao što su državni arhivi, knjižnice, muzeji i pismohrane odnosno kulturne, obrazovne i znanstvene ustanove Republike Hrvatske predstavljaju subjekte kroz koje informacijske struke projiciraju svoje djelatnosti!

Zakonom o ustanovama2  od 30. srpnja 1993. određuje se status ustanove kao  pravne osobe koja se (između ostalog)  osniva za trajno obavljanje djelatnosti znanosti, kulture i informiranja, etc…..(čl. 1). Posebno treba obratiti pozornost na dio Zakona koje se koji se odnosi na javnost  rada ustanove3.
Članak 60. Zakona o ustanovama proklamira javnost ustanova i  obvezu pravodobnog i istinitog obavještavanja javnosti o obavljanju djelatnosti ili dijela djelatnosti za koju je osnovana, dok članak 61. definira obveze ustanove prema pravnim i fizičkim osobama u smislu pravodobnog  i pogodan načina obavještavanja o uvjetima i načinu davanja svojih usluga i obavljanju poslova iz djelatnosti za koju je ustanova osnovana.
Prema članku 62. Ustanova je dužna u razumnom roku davati sredstvima javnog informiranja na njihov zahtjev informacije o obavljanju svoje djelatnosti i omogućiti im uvid u odgovarajuću dokumentaciju.
Ustanova će uskratiti davanje informacija, odnosno uvid u dokumentaciju ako je ona zakonom, aktom o osnivanju ustanove ili statutom ustanove određena kao službena, poslovna, znanstvena ili umjelnička tajna te kad se odnosi na osobne podatke fizičkih osoba.

Osim Zakona o ustanovama koji regulira status i djelatnost istih na općoj razini, hrvatsko zakonodavstvo ima na snazi zakone koji neposredno uređuju arhivsku, knjižničnu i muzejsku djelatnost.

Knjižnična djelatnost, uvjeti i način njezina obavljanja, ustrojstvo i način rada knjižnica uređeni su Zakonom o knjižnicama4  od 19. rujna 1997. godine.
Zakon definira knjižničnu djelatnost kao javnu službu od interesa za Republiku Hrvatsku, a kao jedan od glavnih aspekata knjižnične djelatnosti definira izradu informacijskih pomagala, sudjelovanje u izradi skupnih kataloga i baza podataka, omogućavanje pristupačnosti knjižnične građe i informacija  korisnicima prema njihovim potrebama i zahtjevima. Dakle, može se reći da je glavni aspekt knjižnične djelatnosti osiguravanje protoka informacija i standardizacije postupka u obradi i protoku građe i informacija.

Sličnu zakonsku platformu koristi osnovni zakonski propis koji uređuje arhivsku djelatnost, Zakon o arhivskom gradivu i arhivima5 od 19. rujna 1997. godine.
Spomenutim je zakonom arhivska služba također uređena kao javna služba obvezna na cijelom području Republike Hrvatske. Zakon definira arhive kao tijela s javnim ovlastima za čuvanje, zaštitu, obradu i korištenje arhivskoga gradiva, dok su pismohrane definirane kao ustrojstvena jedinica u kojoj se odlaže i čuva arhivsko, odnosno registraturno gradivo do predaje nadležnom arhivu. Arhivsku službu obavljaju, kao javne ustanove, Hrvatski državni arhiv, područni državni arhivi te arhivi jedinica lokalne samouprave i uprave6.
U članku 44. se navodi da državni  arhivi, radi ostvarenja svojih zadaća,  stručnim i znanstvenim metodama istražuju i proučavaju pitanja zaštite kulturnih dobara, arhivistike, pomoćnih povijesnih i informacijskih znanosti, suvremenih oblika strojne obrade podataka i srodnih disciplina.
Informacijska djelatnost arhiva očituje se kroz zakonski članak 48. u kojem se navodi da se izradom obavijesnih pomagala i davanjem stručnih i znanstvenih obavijesti arhivi povezuju u jedinstveni informacijski sustav, uključuju u opći informacijski sustav Republike Hrvatske i u međunarodne sustave prijenosa obavijesti.
Ova vrsta zakonske podloge omogućava arhivima da preuzmu vrlo važnu ulogu u odgovornome upravljanju unutar javne uprave budući da podržavaju javna tijela u upravljanju njihovim informacijskim i dokumentacijskim resursima te razvijaju senzibilitet za vrijednost koju spisi imaju za dosljedno, kontinuirano i učinkovito obavljanje djelatnosti i upravljanje.

Muzejska djelatnost, uvjeti i način njezina obavljanja, ustrojstvo i način rada muzeja uređeni su Zakonom o muzejima7 od 9. listopada 1998. godine.
Zakon definira muzejsku djelatnost kao javnu službu od interesa za Republiku Hrvatsku koja obavljaju muzeji, galerije i zbirke. Muzejska djelatnost obuhvaća: skupljanje, čuvanje i istraživanje civilizacijskih, kulturnih i prirodnih dobara te njihovu stručnu i znanstvenu obradu i sistematizaciju u zbirke, trajno zaštićivanje muzejske građe, muzejske dokumentacije, muzejskih lokaliteta i nalazišta, njihovo neposredno i posredno predočavanje javnosti putem stalnih i povremenih izložaba te objavljivanje podataka i spoznaja o muzejskoj građi i muzejskoj dokumentaciji putem stručnih, znanstvenih i drugih obavijesnih sredstava.

Svojevrsnu revoluciju i uvođenje noviteta u domeni informacijskih struka učinio je Zakon o pravu na pristup informacijama8 od 15. listopada 2003. godine.
Shodno je za ponoviti da je Zakon usvojen kao rezultat pritisaka kampanje “Građani imaju pravo znati” i koalicije nevladinih organizacija9   pod nazivom “Javnost ima pravo znati!”
Zakon proklamira načelo javnosti, otvorenosti odnosno transparentosti kao jedno od temeljnih načela demokratske vlasti i dostupnost informacija u posjedu javne vlasti kao jedno od temeljnih prava građana.
Spomenutim se Zakonom uređuje pravo na pristup informacijama koje posjeduju, raspolažu ili nadziru tijela javne vlasti i propisuju načela prava na pristup informacijama,
Pravo na pristup potpunim i točnim informacijama o radu tijela s javnim ovlastima omogućuje se svim domaćim ili stranim fizičkim i pravnim osobama. Pristup informacijama dužna su omogućiti sva državna tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te pravne osobe s javnim ovlastima i druge osobe na koje su prenesene javne ovlasti
Zakonom je određeno da se svake godine u službenim glasilima objavi aktualan popis tijela javne vlasti koji su dužna omogućiti informacije građanima.
Zakon po prvi put uvodi katalog informacija koji je svako tijelo javne vlasti  dužno ustrojiti posebnom odlukom. Katalog sadrži informacije koje tijelo posjeduje, raspolaže ili nadzire, a koji sadrži sistematizirani pregled informacija s opisom sadržaja, namjenom, načinom osiguravanja i vremenom ostvarivanja prava na pristup.

Na 41. savjetovanju Hrvatskog arhivističkog društva “Arhivska služba na pragu pristupa Hrvatske Europskoj Uniji”, održanom 2006. godine u Karlovcu, gđa Deana Kovačec je održala izlaganje pod nazivom Pristup informacijama i dokumentima u posjedu tijela javne vlasti. Osvrnula se na  probleme koji nastaju prilikom primjene Zakona o pravu na pristup informacijama u praksi, a posebno je obratila pozornost na probleme ustrojavanja kataloga informacija! Trenutno ustrojeni katalozi ne zadovoljavaju kriterije, površni su i  ne daju detaljan pregled informacija sa sadržajem, a nije vidljiva namjena dokumenata kao ni način njihovog osiguravanja. Katalozi de facto predstavljaju samo shemamatizirane preglede djelokruga dotičnoga tijela.

Dostupnosti informacija kroz prizmu zakonskog okvira i stvarne prakse bila je glavna tema međunarodnog stručnog skupa u okviru 2. Zagrebačkog arhivskog dana održanog u studenome 2006. Intencija skupa je bila iniciranje rasprave o načelu dostupnosti informacija i dokumenata i problemima koji proizlaze iz provedbe tog načela u praksi i međusobna razmjena iskustava na relevantnu problematiku.

Članak 8. Zakona o pravu na pristup informacijama predviđa i izuzetak od prava na informaciju, koje jamči i Opća deklaracija o pravu čovjeka i građanina, ako je informavija na osnovi kriterija utvrđenih zakonom proglašena državnom, vojnom, službenom, profesionalnom ili poslovnom tajnom ili ako je zaštićena zakonom kojim se uređuje područje zaštite osobnih podataka.

Sa Zakonom o pravu na pristup informacijama su koherentno povezana još dva zakona; Zakon o zaštiti osobnih podataka od 12. lipnja 2003 i  Zakon o tajnosti podataka od 13. srpnja 2007. godine10.

U lipnju 2003. godine Hrvatski sabor je donio Zakon o zaštiti osobnih podataka kao još jedan u nizu propisa kojima se hrvatski pravni sustav približava Europskoj Uniji.
Ovim se Zakonom uređuje zaštita osobnih podataka o fizičkim osobama te nadzor nad prikupljanjem, obradom i korištenjem osobnih podataka u Republici Hrvatskoj. Prema tome Zakonu su svi podaci po kojima se može identificirati neka osoba osobni podaci, a gotovo svaka uporaba istih jest obrada osobnih podataka i podložna je odredbama Zakona i relevantnim podzakonskim aktima.
Odredbe ovog Zakona odnose se na sve, odnosno na državna tijela, županije, općine, gradove, pravne osobe (tvrtke, ustanove i sl.) i pojedince. Izuzetak je da se odredbe Zakona ne primjenjuju na obradu osobnih podataka koju provode fizičke osobe isključivo za osobnu primjenu ili za potrebe kućanstva.
Svrha zaštite osobnih podataka je zaštita privatnog života i ostalih ljudskih prava i temeljnih sloboda u prikupljanju, obradi i korištenju osobnih podataka.

Prije nego što se osvrnemo na Zakon o tajnosti podataka iz 2007., potrebno je naglasiti da je u prosincu 1996. donesen  Zakon o zaštiti tajnosti podataka11, koji je regulirao pitanje tajnosti u RH i propisivao i definirao pojam, vrste i stupnjeve tajnosti te mjere i postupke za utvrđivanje, uporabu i zaštitu tajnih podataka nastalih djelovanjem tijela državne vlasti, jedinica lokalne samouprave i uprave, ustanova i pravnih osoba koje imaju javne ovlasti (u daljnjem tekstu: javnih tijela) te drugih pravnih osoba.
Zakon je uredio da podaci prema vrsti tajne mogu biti državna, vojna, službena, poslovna ili profesionalna tajna, a prema stupnju tajnosti podaci mogu biti državna tajna, vrlo tajni, tajni i povjerljivi! Takva podjela se u praksi pokazala potpuno neučinkovitom, jer je veoma malo tajnih podataka imalo pravilno određenu vrstu i stupanj. Štoviše, stupanj bi se često zaboravio staviti na ispravu i time bi se podatak praktično učinio javnim.
Spomenuti Zakon nije odgovarao standardima koji se primjenjuju u zemljama članicama Europske unije pa je kao posljedica postojeće nekompatibilnosti, 2007. Zakon zamijenjen sa Zakonom o tajnosti podataka koji na novi, suvremen način, sukladno standardima i svjetskoj praksi, regulira pitanja tajnosti državnih podataka u Republici Hrvatskoj.
Zakon o tajnosti podataka kojim se propisuje da se tajnost podataka ubuduće umjesto po vrsti (državna, službena ili vojna tajna), određuje samo po stupnjevima (vrlo tajno, tajno, povjerljivo i ograničeno).

Važno je za uočiti postojanje područje negativne interferencije između Zakona  o pravu na pristup informacijama i Zakona o zaštiti osobnih podataka odnosno Zakona o tajnosti podataka!

Pripadnici civilnih udruga upozoravaju da postoji niz spornih odredbi Zakona o tajnosti koji ne pridonose većoj transparentnosti i javnosti rada i djelovanja državnih organa i koji su podložni iskorištavanju poput onoga prema kojemu tijela javne vlasti mogu uskratiti pravo na informaciju ako je ona proglašena državnom, vojnom, službenom, profesionalnom ili poslovnom.
Problem se stvara jer Zakon nije predvidio mehanizam koji bi argumentirao i kontrolirao opravdanost proglašavanja dokumenta tajnim!

Protekle je godine u Trstu, u sklopu Autumn Archival School 2007 odnosno Jesenske arhivističke škole, u organizaciji Međunarodnog instituta za arhivske znanosti, Državnog arhiva u Trstu i Srednjoeuropske inicijative, dr. Grazia Tatò, inače ravnateljica Državnog arhiva u Trstu, održala izlaganje o arhivskom zakonodavstvu u Italiji, u kojem se također osvrnula na gorući problem s kojim se trenutno suočavaju u Italiji; načelo privatnost tj. pravo osoba na zaštitu osobnih podataka u potpunoj je koliziji s načelom transparentnost tj. pravo korisnika na dostupnost arhivskog gradiva!

Za kraj bih u kratkim crtama dotaknula i zakonsku regulativu na području elektroničkoga poslovanja u Republici Hrvatskoj.
U Hrvatskoj postoji temeljna pravna regulativa za razvoj elektroničkog poslovanja i informacijskog društva, a najveći zadatak u sljedećemu razdoblju jest rad na širem prihvaćanju prednosti IT tehnologije u društvu.
Osnovni propisi koji reguliraju elektroničko poslovanje i uporabu elektroničkih podataka u društvene svrhe, a koji su  usklađeni s europskom regulativom su: Zakon o elektroničkom potpisu12  od 30. siječnja 2002. i Zakon o elektroničkoj ispravi13  od 21. prosinca 2005. godine.

Pod pojmom elektronički potpis podrazumijeva se skup podataka u elektroničkom obliku koji služe za identifikaciju potpisnika i potvrdu vjerodostojnosti potpisanog elektroničkog dokumenta (napredan elektronički potpis je onaj koji pouzdano jamči identitet potpisnika)
Pod pojmom elektronička isprava podrazumijeva se cjelovit skup podataka sa pravnom snagom koji su elektronički generirani, poslati, primljeni ili sačuvani na elektroničkom, magnetnom, optičkom ili drugom mediju. Elektronička isprava ima istu pravnu snagu kao i isprava na papiru

Zakon o elektroničkom potpisu je riješio pitanje potpisivanja u virtualnom svijetu, dakle jasnog i pravno važećeg očitovanja volje potpisivanjem te uredio prava, obveze i odgovornosti davatelja usluga certificiranja elektroničkog potpisa i pravnu valjanost naprednoga elektroničkog potpisa

Zakon o elektroničkoj ispravi od 21. prosinca 2005. uređuje pravo fizičkih i pravnih osoba na uporabu elektroničke isprave, pravnu valjanost elektroničke isprave te uporabu i promet elektroničkih isprava. Taj zakon je je omogućio povezivanje elektroničkog potpisa s elektroničkom ispravom čime je stvorena elektronička cjelina analogna potpisivanju neke papirne isprave (dokumenta, izjave, potvrde i sl.)
Ta dva zakona stoga, predstavljaju zaokruženu cjelinu i osnovicu za izgrađivanje cijelog  niza pravnih odnosa temeljenih na elektroničkom poslovanju i stvaraju platformu za  razvitak cjelovitoga informacijskog društva.

Zaključak

Tijelima u javnom sektoru potrebno je unaprijeđeno i pouzdano upravljanje njihovim spisima i informacijskim resursima u cjelini koje kvalitetno podržava i poslovne potrebe i odgovornost u radu. Upravljanje informacijskim i dokumentacijskim resursima postaje sve složenije, integrirano i od vitalnog značaja za obavljanje poslovanja. Informacijske i komunikacijske tehnologije omogućuju nove oblike suradnje i komunikacije u radu te organizacije informacija. Informacijama se sve više upravlja elektronički bez obzira na to u kojem su obliku one zapisane. Iako je hrvatsko zakonodavstvo je trenutno u fazi usklađivanja sa europskim zakonodavstvom, smatram da je trenutna de iure situacija zadovoljavajuća i podupire upravljanje informacijama, razvoj informacijske struke i razvoj informacijskih tehnologija, dok se o problemima primjene zakonskih propisa može diskutirati interdisciplinarno i na primjerima dobre i loše prakse!

(Izlaganje je održano na 3. ZAD – danu, Zagreb, 29. studenoga 2008.godine)


  1. Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav Hrvatskoga sabora je na sjednici 23. travnja 2001. utvrdio pročišćeni tekst Ustava Republike Hrvatske. Pročišćeni tekst Ustava Republike Hrvatske obuhvaća Ustav Republike Hrvatske (NN 56/90, 135/97, 8/98 – pročišćeni tekst, 113/2000, 124/2000 – pročišćeni tekst te Promjenu Ustava Republike Hrvatske objavljenu u Narodnim novinama broj 28/2001. []
  2. NN br. 76 / 93 []
  3. VIII. dio []
  4. NN br. 105/97 []
  5. NN br. 105/97 []
  6. Arhivi koji nikad nisu zaživjeli u praksi. []
  7. NN br. 142/98 []
  8. NN br. 172/03 []
  9. Koaliciju formiraju Hrvatski helsinski odbor za ljudska prava, Transparency International Hrvatska, Hrvatski pravni centar, Hrvatsko novinarsko drustvo, Gradjanski odbor za ljudska prava, Europski pokret, Koalicija za promociju i zastitu ljudskih prava Osijek, B.a.B.e., Centar za civilne inicijative, Hrvatska udruga za zaštitu potrosaca, Udruga za zaštitu prava pacijenata, Centar za ljudska prava, Centar za mirovne studije, Hrvatsko knjiznicarsko drustvo, Zelena akcija, Udruga Potrosac, Eko Kvarner, Centar za neovisno novinarstvo i Klub novinara. []
  10. NN br. 79/07 []
  11. NN 108/96 []
  12. NN br. 10/02 []
  13. NN 150/2005 []

One thought on “Pravni okvir informacijskih struka u Republici Hrvatskoj