Prijenos informacija izmedju arhiva i pismohrana: komunikacija ili monolog “velikog brata”?

0 Flares Twitter 0 Facebook 0 Google+ 0 Email -- 0 Flares ×

Sažetak:
Autorica ukratko prikazuje postojeću legislativu relevantnu za prijenos informacija između arhiva i pismohrana u RH, te sadašnje stanja s nadom da će ukazivanje na nedostatke pomoći percepciji stvarnih problema odnosno biti poticaj za reforme koje će omogućiti stvarnu implementaciju teorije records continuuma u hrvatsku praksu. Gradivo se čuva i štiti kako bi se, onda kada je to potrebno, mogli pretraživati i koristiti. Odnos pismohrana i arhiva treba biti partnerski i podređen zajedničkom, temeljnom cilju – davanju brze i točne informacije o određenom spisu, bez obzira traži li se spis 5 mjeseci, 50 ili 150 godina od njegova nastanka.

Uvod

skup3Davno, u jednoj od knjiga Vesne Krmpotić; naišla sam na prekrasnu pričicu koja glasi otprilike ovako:1
“Mladić i djevojka se vole. On kuca na njena vrata, ona pita: “Tko je?”, mladić odgovara: “Ja sam.”, no djevojka ne otvara vrata. Idući dan mladić opet kuca na njena vrata, ona pita: “Tko je?”, mladić odgovara: “Ja sam.”, no djevojka ne otvara vrata. Naredni put mladić opet kuca na vrata djevojke, ona pita: “Tko je?”, a mladić odgovara: “Ti si!” i djevojčina se vrata otvaraju.” Možemo se pitati što priča o ljubavi ima s arhivima i pismohranama: naizgled, ništa, zapravo, sve.

Definicije pojmova

Krenimo sa značenjem pojedinih termina: Informacija2 (obavijest, izvještaj, priopćenje) može biti podatak što se može iskazati u svakodnevnom jeziku, ili u specijaliziranim znanstveno-tehničkim jezicima, obavijest čuvarstvene prirode, ili refleks podsvjesne radnje. Informacija je temeljna jedinica društvene komunikacije, pa je tako i uvjet za svaki oblik društvenosti. Dodajmo i da je informiranje bez komunikacije indoktrinacija. Komunikacija (saopćavanje) je sveukupnost različitih oblika veza i dodira između pripadnika društva, prenošenje ili razmjena sadržaja/materijalnih dobara s jedne osobe na drugu ili s jedne grupe na drugu. Komunikacija je moguća samo ako subjekt koji saopćava i subjekt kojemu se saopćava shvaćaju određeni znak na principijelno jedinstven način. Komunikacija omogućuje povezano djelovanje ljudi koje leži u osnovi svih društvenih pojava. Monolog, samogovor, razgovor je jednog lica sa samim sobom. Dijalog je razgovor između dva ili više lica. Ljubav su naklonost, afinitet i interesi koji se osjeća za bilo koju osobu, pa i stvari, umjetnost, znanost, rodni kraj, domovinu itd. Sukladno Zakonu o arhivskom gradivu i arhivima3 pismohrana je ustrojstvena jedinica u kojoj se odlaže i čuva arhivsko, odnosno registraturno gradivo do predaje nadležnom arhivu, a arhivi su ustanove za čuvanje, zaštitu, obradu i korištenje arhivskoga gradiva.

Legislativa relevantna za rad pismohrana i arhiva

U Republici Hrvatskoj Ustav4 je najviši pravno-politički zakon i dokument koji određuje načela i oblike državnog i društvenog uređenja i propisuje prava i dužnosti građana. Odredbe Ustava razrađuju se zakonima. Zakoni su normativni akti koje donosi Sabor po određenom postupku, a njima se unaprijed na neodređeni način reguliraju odnosi odnosno predviđaju moguće situacije. Odredbe zakona detaljnije se određuju provedbenim propisima, koji moraju biti u skladu sa zakonom. Svi građani i drugi pravni subjekti trebaju postupati u skladu s pravnim propisima. Propisi određuju odnos (načela i metode) odnosno komunikaciju između pravnih i fizičkih osoba. Načelo zakonitosti izražava ideju pravne ograničenosti i odgovornosti svih državnih tijela i predstavlja branu njihovoj samovolji. Uprava može činiti samo ono na što je zakon odnosno pravna norma ovlašćuje.

Poslovi i obveze pismohrana tijela državne uprave i drugih državnih tijela, jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i pravnih osoba koje imaju javne ovlasti, prvenstveno su određeni propisima koji uređuju uredsko poslovanje5 i to su:

  • sređivanje dovršenih predmeta po klasifikacijskim oznakama6 ;
  • posebno odlaganje predmeta neupravnog postupka, a posebno predmeta upravnog postupka.
  • čuvanje evidencija o aktima koji su označeni određenim stupnjem povjerljivosti odvojeno, tako da se osigura njihova povjerljivost,
  • preuzimanje predmeta i odgovarajućih evidencija, i drugih pomoćnih knjiga, od unutrašnjih organizacionih jedinica koje vode posebne urudžbene zapisnike odnosno upisnike predmeta upravnog postupka;
  • izdavanje predmeta stavljenih u pismohranu uz potvrdu,
  • nadzor nad aktima i drugim materijalima kao i sredstvima automatske obrade podataka tijekom radnog vremena, i njihovo zaključavanje u stolovima, ormarima ili u radnim prostorijama nakon završetka radnog vremena.
  • čuvanje dovršenih predmeta, urudžbenih zapisnika odnosno upisnika predmeta upravnog postupka i drugih evidencija, kao i ostalih materijali tijela, u sređenom stanju do predaje nadležnom arhivu ili uništenja.

Zakon o arhivskom gradivu i arhivima određuje obveze stvaratelja i imatelja javnoga arhivskoga i registraturnoga gradiva, te su oni dužni:

  1. pribaviti mišljenja nadležnoga državnog arhiva u slučaju dijeljenja ili spajanja registraturnog gradiva zbog promjene unutarnjeg ustrojstva stvaratelja, prenošenja dijela ili svih njegovih poslova na drugog stvaratelja, zbog preuzimanja dijela ili svih poslova drugog stvaratelja;
  2. izvijestiti nadležni državni arhiv o osnivanju, promjeni statusa i ustrojstva stvaratelja;
  3. savjesno čuvati gradivo u sređenom stanju i osiguravati od oštećenja do predaje nadležnom arhivu,
  4. dostavljati na zahtjev nadležnoga državnog arhiva popis gradiva i javljati sve promjene u svezi s njim,
  5. redovito odabirati arhivsko gradivo iz registraturnoga gradiva,
  6. nakon odabiranja uništiti neodabrano (izlučeno) registraturno gradivo kojemu su protekli rokovi čuvanja,
  7. omogućiti ovlaštenim djelatnicima nadležnoga državnog arhiva obavljanje stručnog nadzora nad čuvanjem njihova gradiva,
  8. pridržavati se uputa nadležnoga državnog arhiva glede zaštite gradiva.
  9. osigurati, i nakon što je arhivsko gradivo odabrano, osigurati čuvanje onoga registraturnog gradiva u kojemu još nisu protekli rokovi čuvanja.
  10. osigurati primjeren prostor i opremu za smještaj i zaštitu gradiva.
  11. odrediti djelatnika odgovornoga za rad pismohrane, a po potrebi i djelatnika u pismohrani.
  12. predati nadležnom arhivu gradivo u roku koji u pravilu ne može biti dulji od 30 godina od njegova nastanka,
  13. prije predaje gradiva nadležnom arhivu, stvaratelji, odnosno imatelji, dužni su obaviti njegovo odabiranje i sređivanje. Odabiranje se obavlja prema popisima što ih utvrđuju nadležni arhiv i imatelj,
  14. ako je stvarateljima gradivo potrebno za redovito poslovanje i nakon isteka roka od 30 godina stvaratelji odnosno imatelji, i nadležni arhiv će utvrditi popis takvoga gradiva i odrediti rok u kojem će se ono predati arhivu
  15. kod predaje gradiva koje sadrži osobne podatke, kao i gradiva za koje je utvrđen stupanj tajnosti određen zakonom ili općim propisima o čuvanju tajnosti, takvo se gradivo obvezno posebno označuje u popisu i navodi se rok dostupnosti javnosti.
  16. stvaratelji i imatelji javnoga arhivskog i registraturnoga gradiva dužni su ga predati nadležnom arhivu u izvorniku, sređeno, označeno, popisano, u zaokruženim cjelinama te tehnički opremljeno, u skladu s Pravilnikom o predaji arhivskoga gradiva arhivima.

Jedino pravo koje zakon predviđa za stvaratelje gradiva je pravo da svoje gradivo (a koje je pohranjeno u arhivu) mogu koristiti bez ograničenja.

Zakon o arhivskom gradivu i arhivima određuje nekoliko neposrednih obveza državnih arhiva u odnosu na pismohrane, odnosno stvaratelje i imatelje javnoga arhivskog i registraturnoga gradiva:

  • utvrđivanje popisa stvaratelja i imatelja javnoga arhivskog i registraturnoga gradiva na području svoga djelovanja,
  • obavljanje arhivske službe kao javne službe obvezno na cijelom području Republike Hrvatske,
  • obavljanje stručnog nadzora nad čuvanjem i odabiranjem arhivskoga gradiva koje se nalazi izvan arhiva i određivanje mjera njegove zaštite,
  • preuzimanje javnog arhivskog gradivo,
  • vođenje evidencije o stvarateljima i imateljima arhivskoga i registraturnoga gradiva na svom području,

te dvije obveze koje se posredno odnose na javno arhivsko gradivo:

  • izrađuju i objavljuju obavijesna pomagala za pojedine arhivske fondove i zbirke,
  • sređuju, propisuju i objavljuju arhivsko gradivo, te ga daju na korištenje,

Ostali propisi koji reguliraju komunikaciju između pismohrana i arhiva su:

Pravilnik o predaji arhivskoga gradiva arhivima7 ,

  • Pravilnik o vrednovanju te postupku odabiranja i izlučivanja arhivskoga gradiva8 ,
  • Pravilnik o zaštiti i čuvanju arhivskog i registraturnog gradiva izvan arhiva9 ,
  • Pravilnik o stručnom usavršavanju i provjeri stručne osposobljenosti djelatnika u pismohranama10 .

Zakon o pravu na pristup informacijama

Zakon11 je donesen prije godinu dana i slobodno se može reći kako se i ustanove i javnost još nisu počele u punoj mjeri, u smislu traženja i davanja informacija, služiti pravima i obvezama koje im ovaj zakon daje. Sve informacije koje posjeduju, raspolažu ili nadziru tijela javne vlasti moraju biti dostupne zainteresiranim ovlaštenicima prava na informaciju. Iznimno, pravo na pristup informacijama može se ograničiti u slučajevima i na način propisan zakonom. Informacija koju tijela javne vlasti daju, odnosno objavljuju mora biti potpuna i točna. Pravo na pristup informacijama pripada svim ovlaštenicima na jednak način i pod jednakim uvjetima i oni su ravnopravni u njegovom ostvarivanju.

Tijela javne vlasti obvezna su omogućiti pristup informacijama:

  • redovitim objavljivanjem određenih informacija, kako je to određeno posebnim zakonom ili drugim općim aktom, uz uvjet objave jedanput mjesečno, na primjeren i dostupan način radi upoznavanja javnosti,
  • neposrednim pružanjem informacije ovlašteniku koji je podnio zahtjev,
  • uvidom u dokumente i pravljenjem preslika dokumenata koji sadrže traženu informaciju,
  • dostavljanjem ovlašteniku koji je podnio zahtjev preslika dokumenta koji sadrži traženu informaciju,
  • na drugi način kojim se ostvaruje pravo na slobodan pristup informacijama.

Neovisno o pojedinačnim zahtjevima kojima se traži ostvarivanje prava na pristup informaciji tijela javne vlasti obvezna su na prikladan način, u službenim glasilima ili na informatičkom mediju objaviti posebno:

  • svoje odluke i mjere kojima se utječe na interese ovlaštenika, s razlozima za njihovo donošenje,
  • informacije o svom radu, uključujući podatke o aktivnostima, organizaciji, troškovima rada i izvorima financiranja,
  • informacije o podnesenim zahtjevima, predstavkama, peticijama, prijedlozima, kao i drugim aktivnostima koje su korisnici poduzeli prema tijelu javne vlasti.
  • informacije o natječaju i natječajnoj dokumentaciji za javne nabave, u skladu sa Zakonom o javnoj nabavi.
  • tijela javne vlasti u čijoj je nadležnosti izrada nacrta zakona i podzakonskih akata dužna su objavljivati nacrte tih akata te omogućiti ovlaštenicima da se u primjerenom roku o njima očituju.

Tijela javne vlasti obvezna su javnost informirati o dnevnom redu zasjedanja ili sastanaka i vremenu njihovog održavanja, načinu rada tijela javne vlasti i mogućnostima neposrednog uvida u njihov rad…
Tijela javne vlasti posebnom odlukom trebaju ustrojiti katalog informacija koje posjeduju, raspolažu ili nadziru, a koji sadrži sistematizirani pregled informacija s opisom sadržaja, namjenom, načinom osiguravanja i vremenom ostvarivanja prava na pristup.
Nadzor nad provođenjem ovoga Zakona provodi ministarstvo nadležno za poslove opće uprave.

Popis tijela javne vlasti12 koja su dužna postupati sukladno Zakonu o pravu na pristup informacijama . objavljen je 20. listopada t.g. U popisu su izričito nabrojani Ministarstvo kulture, kulturne, obrazovne, znanstvene i športske ustanove RH, Hrvatski državni arhiv.

Stvarno stanje i problemi

Na rad pismohrana utječe njihov nizak položaj na hijerarhijskom ljestvici unutar organizacije kao i nerijetka negativna selekcija službenika. Također se, posebice u tijelima koja, zbog prirode svog posla, rijetko koriste spise i predmete pohranjene u pismohrani, poslovima slaganja i čuvanja spisa i predmeta ne posvećuje dovoljna pažnja.

Nadležnih je državnih arhiva malo13 , a dio njih, zbog nedostatka spremišnog prostora, ne može izvršiti svoju obvezu preuzimanja gradiva koje je dospjelo za predaju. Zbog toga se u pismohranama nalazi i gradivo starije od 30 godina, što dodatno opterećuje pismohrane, i pridonosi negativnom “imageu” pismohrana kao pretrpanih, prašnih i prljavih, podrumskih/tavanskih prostorija u kojima se odlaže nešto što nikome ne treba i što nitko ne koristi, a gdje se osim akata odlažu i druge nepotrebne, otpisane stvari – računala, uredski namještaj, slike….

Uz nedostatak prostora za preuzimanje “zrelog” gradiva problem arhiva su djelatnici. Djelatnika nema dovoljno, a fluktuacija radne snage je velika.14 Dio djelatnika arhivistiku nije izabrao kao životni poziv već im je to bila jedina mogućnost zapošljavanja, dio djelatnika u javnim službama posao doživljava kao sigurnu sinekuru u kojoj su im prava i pogodnosti zajamčeni bez obzira na kvalitetu i kvantitetu rada. Norme rada ne postoje ili se ne primjenjuju.

Arhivi obavljaju stručni nadzor nad čuvanjem i odabiranjem arhivskoga gradiva koje se nalazi izvan arhiva i određuje mjere njegove zaštite (Vanjska služba). Nadzor je uspoređivanje ustanovljenog stanja stvari s očekivanim odnosno propisanim ili normativno zahtijevanim stanjem. No nadzor istodobno znači i presudni utjecaj na neku pojavu ili proces, odnosno mogućnost njihova djelotvornog usmjeravanja.15 Rad vanjske službe arhiva (obavljanje nadzora) nije standardiziran i reguliran posebnim propisom. Dešava se da djelatnici nadležnih arhiva u pismohranama u kojima obavljaju nadzor rade honorarno. U domaćoj stručnoj literaturi nema radova o ponašanju i (ne)etičnosti arhivista, ili utjecaju ponašanja arhivista na (ne)povjerenje javnosti u struku.

Propisi su terminološki i konceptualno neusklađeni16 . Neusklađenost propisa dovodi do različitih tumačenja što blokira i usporava rad pismohrana i arhiva. Također, Pravilnik o vrednovanju ne odgovara stvarnoj i zakonskoj praksi.17 Opći popis gradiva s rokovima čuvanja nije donesen, iako je to trebalo biti urađeno do 3. kolovoza 2003. godine.

Uz Hrvatski državni arhiv, središnju i matičnu arhivsku ustanovu u RH, svoje web stranice ima petpodručnih državnih arhiva,18 te dvije arhivske udruge. Pregledom arhivskih web stranica19 , vidljivo je da su informacije koje se nude dosta šture i djelomice neažurne, te se npr. samo na web stranici Hrvatskog arhivističkog društva može naći Pravilnik o zaštiti i čuvanju arhivskog i registraturnog gradiva izvan arhiva, objavljen u svibnju t.g., dok ostali nude stari pravilnik iz 1988. g. koji je prestao važiti. Na web stranicama nema najava tečaja i ispita za djelatnike u pismohranama, nema nikakvih praktičnih uputa pismohranama (usporedbe radi kakve bi takve upute mogle biti može poslužiti novi priručnik za gradivo NGO-a Međunarodnog arhivskog vijeća), ili preporuka za dobavljače arhivskih kutija ili programa za pohranu elektroničkih zapisa. Na web stranicama nema popisa stvaratelja i imatelja javnoga arhivskog i registraturnoga gradiva na području djelovanja određenog arhiva. Jedino se na stranici DA Rijeka može naći popis gradiva na terenu.

Informacije o radu Hrvatskog arhivskog vijeća može se naći na web stranici HDA, ali su info neažurne – dani su podaci o sjednicama od prosinca 2000. do srpnja 2002., a nema nikakvih podataka o sjednicama nakon toga, mada se sjednice redovito održavaju. Web stranica Ministarstva kulture20 također ne daje zapisnike sjednica Vijeća, niti prijedloge budućih propisa i pravilnika.

Na web stranicama arhiva nema ni jedne stvari propisane Zakonom o pravu na pristup informacijama: kataloga informacija, odluka i mjera, informacija o radu, uključujući podatke o aktivnostima, organizaciji, troškovima rada i izvorima financiranja, informacija o natječaju i natječajnoj dokumentaciji za javne nabave, nacrta zakona i podzakonskih akata…

Arhivi čini se, nisu svjesni činjenice kako se građani za gradivo nastalo nakon 1945. g. vrlo često obraćaju direktno pismohranama. Najčešće se radi o upitima poput: “Čujte, mojima su 1953. g. uzeli zemljište…” Mnogo bi se posla uštedjelo, arhivima i pismohranama, kada bi se na web stranicama arhiva moglo naći dovoljno relevantnih podataka o gradivu, od toga za koje se gradivo sa sigurnošću zna da nije sačuvano, koji je gradivo pohranjeno u kojem arhivu, koji se dokumenti mogu uistinu naći u pojedinom fondu… Da i ne govorimo o korisnicima koji bi brže dobili informaciju koja ih zanima. Web stranice arhiva s podacima o gradivu su izrazito šture, čak ne ni na razini “Sivog vodiča” iz 1984.g.21 U arhivskom zakonu nije određen rok u kojem arhivi gradivo koje su preuzeli trebaju stručno obraditi i omogućiti njegovo korištenje. Arhivi ne doživljavaju pismohrane ni kao korisnike gradiva ni kao kolege koji također daju informacije o gradivu, te kao takvi trebaju biti povezani s arhivima u jedinstveni informacijski sustav, uključujući u opći informacijski sustav Republike Hrvatske i u međunarodne sustave prijenosa obavijesti.

U arhivskoj se teoriji u zadnje vrijeme govori o teoriji records continuuma22 kao novom gledanju na arhivsku profesiju koju više ne tvore, kao u ranijoj teoriji o tri života arhivskoga dokumenta (aktivni, poluaktivni i pasivni) tri profesije: djelatnici u pisarnicama, djelatnici u pismohranama i arhivisti, već se sada radi o jednoj profesiji, ali o različitim odgovornostima, odnosno cjelovitoj brizi o zapisima od trenutka nastanka do njihova korištenja.

Buduće arhiviste obrazuje Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za informacijske znanosti, katedra arhivistika i dokumentalistike. Prema informacija koje nalazimo na toj stranici23 diplomirani će arhivisti raditi u povijesnim arhivima, a dio će ih se zaposliti kao spisovoditelji (records manager) u različitim tijelima javne uprave (ministarstva, županije, gradovi), u gospodarstvu (banke, tvornice, poduzeća), obrazovnim institucijama (sveučilišta, veleučilišta) u sektoru spisovodstva (records management). Na istoj se Web stranici predviđa i donošenje zakonske obveze da sve veće državne ustanove moraju imati fakultetski obrazovane spisovoditelje. Ni jedan važeći propis ne koristi termin “spisovoditelj”/“spisovodstvo”, a uprava nema saznanja o donošenju zakonske obveze da sve veće državne ustanove moraju imati fakultetski obrazovane spisovoditelje. Termin pismohrana / djelatnik u pismohrani se na ovoj Web stranici uopće ne spominje.

Odnos arhiva prema pismohranama je, najblaže rečeno, pokroviteljski. Komunikacija je jednostrana, nema dijaloga. Ukoliko pregledamo brojeve časopisa Arhivski vjesnik unatrag zadnjih deset godina naići ćemo na vrlo malo članaka koji pomažu pismohranama u radu.24 Malo je djelatnika pismohrana učlanjeno u arhivističke udruge. Djelatnike pismohrana se rijetko poziva kao autore na stručna savjetovanja. Kontakti, izuzev nadzora, između pismohrana i arhiva su slabi. Arhivi ne doživljavaju pismohrane kao dio vlastitog tima koji radi na istom zadatku i ima isti cilj – pronalaženje potrebnog spisa ili predmeta, bilo to 5 mjeseci, 20 ili 100 godina od njegova nastanka. Dio arhivista ima snishodljiv stav prema pismohranama, i ne prepoznaje ih kao dio vlastite struke. Pismohrane pak drže da arhivi ne poznaju u dovoljnoj mjeri propise, uredsko poslovanje i “stvarni život” uprave.

Zaključak

Vratimo se na priču o ljubavi s početka ovog rada, koja govori o „ja i ti“ i odnosu između nas dvoje. Čini se da arhivi i pismohrane za sada nisu spremni na partnerski odnos. Obje strane imaju za to svoja objašnjenja i izgovore, zamjerke upućene drugoj strani… Arhivi su u tom (ne)odnosu u poziciji moći – obavljaju nadzor nad pismohranama. Vratimo se i na objašnjenje ljubavi kao naklonosti, afiniteta i interesa koje se osjeća za nekoga ili nešto. Ono što treba spojiti arhive i pismohrane je temeljni, zajednički cilj – davanje brze i točne informacije o određenom spisu, bez obzira traži li se spis 5 mjeseci, 50 ili 150 godina od njegova nastanka. Nadajmo se da će naklonost, afinitet i interes za gradivo potaknuti arhive i pismohrane na dijalog i istinsku komunikaciju u kojoj će korisnici gradiva igrati ulogu “velikog brata”.

(Izlaganje je održano 27. studenoga 2004. na 1. ZAD – danu)


  1. Nažalost, ne sjećam se u kojoj je točno Knjizi pričica objavljena  jer bih je rado i sama opet pročitala. []
  2. Objašnjenja svih pojmova dana su sukladno Općoj enciklopediji Jugoslavenskog leksikografskog zavora, Zagreb, 1978. []
  3. NN 105/1997, 64/2000 []
  4. NN 41/2001, 55/2001 []
  5. Uredba o uredskom poslovanju NN 38/1987, 42/1988, Uputstvo za izvršenje Uredbe o uredskom poslovanju NN 49/1987, 39/1988 []
  6. Prethodni propisi o uredskom poslovanju: Uredba o kancelarijskom poslovanju (Službeni list 50/1957), Uputstvo za izvršenje Uredbe o uredskom poslovanju (Službeni list 59/1957), Uredba o uredskom poslovanju (NN 53/1974), Uputstvo za izvršenje Uredbe o uredskom poslovanju (NN 3/1974) određivali su da se svršeni predmeti stavljaju se u arhiv i sređuju po arhivskim znakovima. Arhivski znak sastoji se od oznake unutrašnje organizacione jedinice koja je predmet riješila i oznake grupe poslova u koju predmet spada po svom sadržaju. []
  7. NN 90/2002 []
  8. NN 90/2002 []
  9. NN 63/2004 []
  10. NN 93/2004 []
  11. NN 172/03 []
  12. NN 146/2004, 152/2004 []
  13. Uz središnji, Hrvatski državni arhiv, područje RH pokriva mreža od 13 državnih arhiva. []
  14. Vidi Hrelja, D. Kratki prikaz aktualnih problema Državnog arhiva u Varaždinu. / Srečanje obmejnih arhivov. Maribor : Pokrajinski arhiv Maribor. 1999, str. 56-60. []
  15. Pusić, E. Nauka o upravi, X. izmijenj. i dop. izdanje. Zagreb : Školska knjiga, 1993. []
  16. Heđbeli, Ž., Prijenos informacija između arhiva i javnosti u Republici Hrvatskoj, Atlanti 1-2/2004, str. 16-33, Vuković, M. Prilog tumačenju Zakona o arhivskome gradivu i arhivima te njegovih provedbenih propisa. Arhivski vjesnik. 45/2002, str. 191-197 []
  17. Rubčić, D. Stanje i prioriteti rada arhivske vanjske službe u Hrvatskoj. // Arhivski vjesnik. 45 (2002). str. 11-17. []
  18. HDA – http://www.arhiv.hr, DA Osijek – http://www.dao.hr/, DA Pazin – http://www.dapa.hr, DA Rijeka – http://www.riarhiv.hr/, DA Varaždin – http://www.dav.hr/, DA Zagreb – http://www.daz.hr/, Zagrebačko arhivističko društvo – http://www.daz.hr/zad/, Hrvatsko arhivističko društvo –http://www.had-info.hr/ []
  19. na dan 28.10.2004. []
  20. http://www.min-kulture.hr/ []
  21. Arhivski fondovi i zbirke u SFRJ : SR Hrvatska. Beograd : Savez arhivskih radnika Jugoslavije, 1984. []
  22. Kolanović, J. Records continuum i arhivska praksa. URL: http://www.had-info.hr/kolanovic.htm, 12.11.2004. []
  23. http://www.ffzg.hr, 12.11.2004. []
  24. Rubčić, D. Orijentacijska lista medicinske dokumentacije za bolničke ustanove. // Arhivski vjesnik. 39 (1996). str. 103-115., Validžić, Damir. Prijedlog liste arhivske građe za visokoškolske ustanove. // Arhivski vjesnik. 37 (1994). str. 87-99. Rastić, M., Rubčić, D. Orijentacijska lista registraturne građe za općinske/gradske organe uprave. // Arhivski vjesnik. 36 (1993). str. 25-58., Validžić, D. Prijedlog liste arhivske građe za znanstveno-istraživačku djelatnost. // Arhivski vjesnik. 36 (1993). str. 59-68., Rubčić, D. Orijentacijska lista za javne bilježnike. // Arhivski vjesnik. 43 (2000). str. 29-36., Heđbeli, Ž. Koncept vitalnih dokumenata u uredskom poslovanju. // Arhivski vjesnik. 43 (2000). str. 47-54., Razum, S. Kako urediti župni arhiv?. // Arhivski vjesnik. 44 (2001). str. 195-208. []