Pohranjivanje arhivskog fotografskog gradiva

0 Flares Twitter 0 Facebook 0 Google+ 0 Email -- 0 Flares ×

Nakon četrdesetak godina djelovanja Državnog arhiva  u Karlovcu,  pohrana fotografija i pripadajućih negativa zahtijeva  ponovno definiranje fotografija u Arhivu te podjelu orijentiranu isključivo prema  novim tendencijama u društvu i prema potrebama korisnika  takvih dokumenata.vojna_smotra_1911_Najstarije fotografije vrednovane su samim nastankom kao novim grafičkim djelom naglašene objektivnosti, odnosno umjetničke su vrijednosti. Ranoj identifikaciji i vrednovanju neke fotografije pridonosi činjenica da je nastala od znamenitog autora, ili po imatelju.
Kod najstarijih fotografija značajan je i cjelokupan tehnički radni proces nastanka fotografije.
Fotografski posao na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće obrtničko je zanimanje, objašnjeno kao  umjetno, umjetničko ili poligrafičko, a kotarska i gradska poglavarstva  naredbe o fotografskim djelatnostima dobivaju od Odjela  za unutarnje poslove  Hrv. Zemaljske vlade  i u sporazumu s Kr. ugar. ministrom  za trgovinu. Tako je fotografski posao definiran naredbom Odjela za unutarnje poslove Hrv. Zemaljske vlade br. 66 404 iz 1902., a  iste godine naredbom  Kr. ugar. ministra za trgovinu  br. 34 183 pridodan je onim djelatnostima nabrojenima 1892. koje se zbog velikog interesa pučanstva mogu obavljati i nedjeljom. U ovome slučaju na administrativni postupak djeluje jedan običaj. On se javlja kao posljedica mode, iniciran je društvenom pojavom i ljudskom potrebom za identifikacijom što se vidi po slobodnoj volji i ponašanju pojedinca na tržištu.

U 20. stoljeću počinje se javljati veća potreba za fotografijom kao dokumentom prilikom dobivanja raznih isprava, putovnica, željezničkih iskaznica. Ingerencije nad izdavanjem isprava s identifikacijskom fotografijom u nadležnosti su kotarskih i gradskih poglavarstava, a zamolbama upućenim poglavarstvima prilaže se i fotografija koja je u tom slučaju priložno registraturno gradivo. Mnoge takve fotografije sadrže na poleđini podatke o fotografskom ateljeu, načinu korištenja  negativa i načinu snimanja, što je za istraživanje Karlovca značajna tematska cjelina koju će trebati posebno oblikovati, te utvrditi što se je dogodilo s negativima na staklenim pločama.

Imatelje fotografskog gradiva trebalo bi upoznati i odrediti posjeduju li isključivo ili većinom fotografsko gradivo, ili su im fotografije samo priložni ili dopunski dokumenti.

Na karlovačkom prostoru u takvim okolnostima fotografski ateljei bili  bi osobiti imatelji arhivskog gradiva. Njihovo gradivo međutim nije dovoljno sačuvano ni dostupno pa za upoznavanje tog povijesnog segmenta treba više vremena  i povezanosti među institucijama. Po vlasništvu nad negativom na staklenoj ploči određuje se imatelj, odnosno nakladnik kao stvaratelj u odnosu na fotografski atelje gdje je produciran. To znači da fotograf – vlasnik ateljea  prodaje svoje djelo privatnoj osobi ili nekom nakladniku, kao i pravo na korištenje. Kako je na nekim fotografijama zabilježeno da ploče ostaju jedno vrijeme ili za stalno u ateljeu  zbog daljnje produkcije, bilo bi uputno taj stav upotrijebiti i u pohrani fotografija i negativa u arhivima, u koliko fotografije dolaze u arhiv pojedinačno, po neodređenom imatelju, u koliko su fotografije često mijenjale imatelje, ako prelaze preko više kupaca, ili ako osoba nije direktno utjecala na stvaranje privatne zbirke.

Zbog manje produkcije, gradivo do 1945. moglo bi također biti tematski grupirano po fotografskim ateljeima. Pohrana negativa u fotografskim ateljeima indikativna je i za  povijesni radni proces. Grupiranje i popis karlovačkih fotografskih ateljea pojednostavilo bi oblikovanje ostalih tematskih cjelina, a kazala mjesta, događaja i osoba bili bi obogaćeni dodatnim podacima bitnim za administrativne i komunikacijske veze u određenom vremenu i prostoru. To znači staviti naglasak na činjenicu da svaka fotografija ima svoje  društvene ili privatne imatelje, te fotografski atelje. Posljedica toga je da se lakše upoznaje fotografsko zanimanje kao i odnos prema upravi i tržištu koje ima potrebu za takvom djelatnosti.

Dok je fotografija u muzejima i galerijama izložak i estetski predmet, a ima ulogu umjetničke i tehničke tvorevine, u arhivima je prije svega informacija i sadrži povijesnu vrijednost dokumenta. Složeni povijesno – tehnički razvoj, današnji značaj koji fotografija ima u komunikaciji i velika njena produkcija činjenice su na koje moramo računati prilikom vrednovanja fotografskog gradiva kad ono treba postati arhivsko.