(Nad Glasnikom arhivâ i Arhivističkog udruženja Bosne i Hercegovine)
Ozbiljne su riječi kojima Redakcija Glasnika arhivâ i Arhivističkog udruženja Bosne i Hercegovine otvara novi, 46. broj za 2016. godinu: “Očito je da postaje sve teže održati neke tradicije u oblasti arhivske struke u Bosni i Hercegovini. Tako je i kada je riječ o Glasniku arhivâ i Arhivističkog udruženja Bosne i Hercegovine. Naime, čini nam se da je arhivski esnaf u Bosni i Hercegovini zahvatila nezainteresiranost i inertnost i sve je manje upornih i istrajnih. Ovo se posebno odnosi na značajan broj arhivskih djelatnika, koji se godinama jednostavno drže po strani, nemiješajući se u ono što im je posao, a to je da se bave arhivskom strukom, jer u istoj obezbjeđuju svoju egzistenciju. Da je tako, najbolje potvrđuje činjenica da kolege iz nekih arhiva u Bosni i Hercegovini, više od 20 godina nisu našle za shodno da se putem bilo kojeg arhivskog glasila u zemlji i inozemstvu, bar jednom oglase. Pa tako uporno zaobilaze i Glasnik arhivâ i Arhivističkog udruženja Bosne i Hercegovine. Glasilo koje su nam u emanet ostavili oni koji su udarili temelj arhivskoj djelatnosti u Bosni i Hercegovini. U najmanju ruku to je neprihvatljivo i neprofesionalno. Takav neodgovoran odnos nema opravdanja. On je jednostavno pokazatelj stanja u kojem se arhivska struka Bosne i Hercegovine nalazi. Sigurni javni status ne daje opravdanje ovakoj činovničkoj uljuljkanosti. Svakako da je potrebno više savjesnosti i odgovornosti u arhivskoj struci Bosne i Hercegovine. Ukoliko se u skorije vrijeme nešto na tom planu ne promijeni, onda ovakva arhivska struka koja je svrha sama sebi, nema šansi. Nadu nam daje jedan broj kolega, znalaca i entuzijasta, koji uprkos svim okolnostima istrajavaju u nastojanju da arhivsku struku učine izvjesnijom, promovišući njene vrijednosti na pravi način. Tu svakako mislimo na kolege koje sve ove godine stoje uz Glasnik i svojim nesebičnim zalaganjem su garant njegovog trajanja i promovisanja pozitivnih vrijednosti u arhivskoj struci Bosne i Hercegovine. Zahvaljujući njihovom zalaganju, kroz dostavljene radova, uređenje, lektorisanje, korekturu i dr, i ovaj 46. broj Glasnika je ugledao svijetlost dana”.
Dakle, Redakcija govori o teškoćama održavanja jedne tradicije uslijed nezainteresiranosti arhivskih djelatnika (mada u isto vrijeme vlastitu struku naziva esnafom). Svima onima, koji se nikada i nigdje nisu oglasili, treba ostaviti da se, dakako, sami prepoznaju. Pa ipak, Redakcija je nehotice otvorila jedno iznimno važno pitanje: Ako se smije javno prozivati arhivske djelatnike da se ne bave poslom od kojega preživljavaju, samo zato što ne pišu za Glasnik arhivâ i Arhivističkog udruženja BiH, što pisanje radova arhivskim djelatnicima danas uopće znači? Je li to neka obaveza i kakva? Što arhivisti konkretno dobivaju suradnjom u ovom (ili bilo kojem drugom) časopisu? Priznanje i poštovanje drugih pripadnika struke (esnafa)? Napredovanje na radnom mjestu? Bolji status u društvu uopće? Ili? Sasvim druge stvari pravi su pokazatelji stanja u arhivskoj struci Bosne i Hercegovine. Nepisanje radova za Glasnik arhivâ i Arhivističkog udruženja BiH daleko je od toga. No, u odnosu na arhivske djelatnike koji ne pišu (što ne znači da svoj posao ne obavljaju pošteno), mnogo bolji pokazatelj stanja jest ono što se piše.
Redakcija Glasnika arhivâ i Arhivističkog udruženja BiH, kako vidimo, ostaje živjeti u nadi, jer postoje entuzijasti i znalci, koji žele arhivsku struku u ovoj zemlji učiniti “izvjesnijom”. Dakako, njihov trud treba poštovati, ali nikada
ne treba između entuzijazma i znanja stavljati znak jednakosti. Čak i ako redakciju jednoga časopisa čine pripadnici (nadasve legitimni predstavnici) konstitutivnih naroda.
U svome uvodniku, Redakcija u rubrici “Arhivistika i arhivska služba” najavljuje “nekoliko zanimljivih stručnih sadržaja, koji tretiraju raznovrsnu arhivsku problematiku”. Zanimljivih je sadržaja u rubrici ukupno sedam, napisanih iz pera devet autora. Od toga je autora iz Bosne i Hercegovine sedam. Od tih sedam, tri su iz Arhiva Tuzlanskoga kantona; jedan iz Arhiva Bosne i Hercegovine u Sarajevu; jedan s Filozofskoga fakulteta u Tuzli; jedan je potpisan kao uposlenik Društva arhivskih zaposlenika Tuzlanskoga kantona, dok za jednoga nema podataka ni iz koje je ustanove ni iz kojega je mjesta. Prema tome, u rubrici “Arhivistika i arhivska služba”, izvan Tuzle (najmanje pet autora) i Arhiva Bosne i Hercegovine (jedan autor) u ovom broju Glasnika arhivâ i Arhivističkog udruženja BiH nema autora iz drugih bosanskohercegovačkih arhiva, što stvara doista žalosnu sliku. Pogotovo što od ukupnih 280 stranica u ovome broju, prilozi iz arhivistike zauzimaju oko stotinu. Međutim, kako je već rečeno, o stvarnom stanju arhivske struke u Bosni
i Hercegovini, u odnosu na činjenicu da postoje djelatnici koji ništa ne pišu, mnogo bolje svjedoči ono što pojedini autori pišu. U kontekstu autoritativnoga istupa Redakcije u uvodniku i spominjanja vrijednosti struke, još više se očekuje da će ono što se piše biti dobro. A kada se tomu doda prozivanje drugih, to još više čudi jedan zanimljiv sadržaj, koji kriči neobaviještenošću, elementarnim neznanjem i javašlucima svake vrste.
Prof. dr. Izet Šabotić s Filozofskoga fakulteta u Tuzli i mr. sc. Mersed Šljivić dali su u ovome broju tiskati uradak “Kratak pregled historijskog razvoja arhivske struke i stanja fondova i zbirki u arhivima u Bosni i Hercegovini” (str. 57–83). Uradak su podijelili na pet cjelina. Prva, iako nije numerirana, nosi naslov “Poćeci razvoja arhivske djelatnosti” (treba: Počeci); sljedeće tri donose osvrt na stanje arhivske građe po pojedinim periodima (do 1941.; od 1941. do 1945. i od 1945. do 1992. godine), dok se u posljednjoj govori o sukcesiji arhivske građe. Uradak je recenziran kao “stručni rad”, a iz fusnote doznajemo da je napisan “u povodu” 69. godišnjice arhivske službe Bosne i Hercegovine, kao i da “postakne” (?) arhiviste na rad na “sravnjenju” (?) stanja arhivskih fondova i zbirki. Prosto je nevjerojatno čime se, u jednoj nadasve svečanoj prigodi, namjerava poticati arhiviste u Bosni i Hercegovini na bilo što. Autori, od kojih jedan potpisan kao “prof. dr.”, a drugi kao “mr. sc.” pišu tako da bi im uradak s indignacijom vratio i jedan golobradi “ass”. Što zbog neznanja, što zbog potpunoga stilskoga i pravopisnoga kurcšlusa u njihovome izričaju. Pri tomu, kada je riječ o stanju arhivske struke u ovoj zemlji, jedan od autora je glavni i odgovorni urednik i kao takav predsjednik Redakcije Glasnika arhivâ i Arhivističkog udruženja BiH.
Prof. dr. Izet Šabotić i mr. sc. Mersed Šljivić napisali su tekst “u povodu” 69. godišnjice arhivske službe u Bosni i Hercegovini. 2016 minus 69 jest jednako 1947 i tako dobivamo godinu osnivanja prvoga arhiva u Bosni i Hercegovini.
No, već u prvome pasusu o “poćecima”, oni pišu sljedeće: “Počeci razvoja arhiva i arhivske djelatnosti u modernom shvatanju te riječi, pada u vrijeme austrougarske uprave. Iz čisto pragmatičnih razloga, da bi se oslobodili ogromne količine nastale registraturne građe od okupacije 1878.godine, Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu 1909. godine zatražila je od Zajedničkog ministarstva finansija u Beču, (koje je faktički upravljalo Bosnom i Hercegovinom) da osnuje Zemaljski arhiv u Sarajevu.” (str. 59)
Autori, dakle, početak arhivske djelatnosti iznenada datiraju cijelih 38 godina ranije, i to jednom neuspješnom inicijativom austrougarskih upravljača (Kakvi li su razlozi koji su pragmatični?). Štoviše, kako nigdje ne spominju Bosnu i Hercegovinu, iz prvoga će pasusa neupućen čitatelj zaključiti da misle na arhive i arhivsku djelatnost uopće. Autori, također, uspijevaju pisati i ovako: “Pokrivenost mrežom arhiva cijelog teritorija Bosne i Hercegovine uspostavljena je 1962. godine, kada je donesen Zakon o arhivima koji je izrazio njene specifičnosti. Ovaj zakon je bio samo razrađeni savezni zakon” (str. 61) Iako se u krpežima poput ovoga “njene” može odnositi i na mrežu, jasno je da su autori mislili na Bosnu i Hercegovinu. Oni kažu da je Zakon o arhivima izrazio neke specifičnosti Bosne i Hercegovine, ali već u sljedećoj rečenici kažu da je isti bio samo razrađeni savezni zakon. Prema tome, nešto što je bilo samo razrada saveznoga zakona (uopće nisu kazali kojega), njima može izražavati specifičnosti Bosne i Hercegovine. U najmanju ruku, čudno.
Sljedeći promašaj autori prave glede Arhivskoga savjeta: “Razvoju arhivske djelatnosti veliki doprinos dao je Arhivski savjet koji je djelovao od 1959–1976… On je bio organ Republičkog sekretarijata za prosvjetu i kulturu” (str. 61) Na ovome mjestu nije važno ocjenjivati doprinos Arhivskoga savjeta, već podsjetiti na odavno poznatu činjenicu da je isti djelovao od godine 1950. Preskačući cijelih devet godina u historijatu arhivske službe, autori uspijevaju navesti da je ovaj savjet bio organ nepostojeće institucije (jer su za prosvjetu i kulturu djelovali posebni sekretarijati).
Kada autori napišu: “Danas više ne postoji Arhiv Herceg Bosne, ali je za općine Široki Brijeg, Posušje i Grude osnovan Arhiv Zapadno-hercegovačke županije” (str. 63), čitatelj može zaključiti samo to da arhiv na Širokom Brijegu nije županijski, kako sam naziv kaže, već sljednik Arhiva Herceg-Bosne. A to što su u nadležnosti istoga zaboravili općinu Ljubuški beznačajan je feler u usporedbi s nazivanjem Arhiva Bosansko-podrinjskoga kantona “Arhiv Istočno-podrinjskog kantona” (str. 63) ili čak “Arhiv kantona Istočna Bosna” (str. 77).
Kada u odjeljku “Stanje arhivske građe do 1941. godine” autori napišu: “Poslovanje administracije ovog perioda bilo je daleko ispod nivoa prijašnje vlasti” (str. 66), samo dobro upućeni čitatelji znaju da se misli na administraciju između dva svjetska rata u odnosu na prijašnju austrougarsku vlast. Budući da se u osvrtu na stanje arhivskih fondova oslanjaju na radove Kasima Isovića s početka šezdesetih godina prošloga stoljeća, autori pišu da “Državni arhiv danas posjeduje” (str. 66), iako su i sami naveli da se ovaj arhiv od 1965. godine zove Arhiv Bosne i Hercegovine.
Dalje navode da su u ovom arhivu “urađene tematske kartoteke za povjerljive prezidijalne spise za čitav period od 1918–1941. (do aprila mjeseca)” (str. 67), čime pokazuju samo to da ne znaju da povjerljivi i prezidijalni spisi nisu jedno te isto i da su ovi drugi nastajali samo do 1924. godine; ukratko, autori pokazuju da čak niti uz oslonac na literaturu (i to na jednoga od utemeljitelja bosanskohercegovačke arhivistike) nisu u stanju prikazati opću fizionomiju arhivskih fondova i postojeća obavijesna pomagala. Stoga i ne čudi kada za fond Glavni odbor Narodnoga vijeća SHS za Bosnu i Hercegovinu navedu da je djelimično sređen, iako je još 2008. godine objavljen analitički inventar (Analitički inventar podrazumijeva da je fond i sređen i obrađen).
Za jezik na kojem je pisana arhivska građa između dva svjetska rata autori kažu da je “bio južnoslavenski” (str. 66), pa svaki čitatelj ima pravo zaključiti da građe ima i na makedonskom. Kod podjele Bosne i Hercegovine na oblasti, autori uopće ne navode dvije (Travničku i Bihaćku), dok Vrbasku zovu “Banjalučkom”. No, vjerojatno niti osnovac na satu povijesti ne bi lupio da je Bosna i Hercegovina do 1924. godine “djelovala kao cjelovita država”: “Naime, 1924. godine ukinuta je dotadašnja upravno-administrativna podjela u kojoj je Bosna i Hercegovina djelovala kao cjelovita država” (str. 66) .
U osvrtu na stanje arhivske građe, kroz sve naznačene periode autori pokušavaju ukazati i na građu u arhivima i drugim ustanovama izvan Bosne i Hercegovine. U tom pogledu naročito ističu tzv. savezne arhive, ali nikako im ne uspijeva ispravno navesti iste. Na jednom mjestu navode: “Tu se čuvala građa najviših organa vlasti Jugoslavije koji su bili razvrstani po oblastima [?!] pa su tako postojali: Arhiv Jugoslavije, Savezni sekretarijat inostranih poslova, Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije i Vojnoistorijski arhiv” (str. 60). Na drugom mjestu navode: “U savezne arhive ubrajamo, Arhiv CK SKJ: Centralni arhiv SSIP i Arhiv Vojnoistorijskog instituta. Pored njih treba spomenuti i neke specijalizovane arhive, kao što su Diplomatski i Filmski arhiv” (str. 68). Na trećem mjestu, kao savezne arhive navode “Arhiv Jugoslavije, Arhiv CK SKJ, Centralni arhiv Saveznog sekretarijata inostranih poslova”, dok su “Vojnoistorijski institut, Diplomatski, Filmski i dr.” ovom prigodom “savezni specijalizovani arhivi” (str. 78). Za ilustraciju neshvatljivoga nereda dovoljna bi bila samo tri različita naziva za istu instituciju: Vojnoistorijski arhiv, Arhiv Vojnoistorijskog instituta i Vojnoistorijski institut. Ta institucija autorima je na jednom mjestu savezni arhiv, na drugom specijalizirani arhiv, a na trećem i jedno i drugo. Još je gore to što je Centralni arhiv Saveznog sekretarijata za inostrane poslove savezni arhiv, dok je u isto vrijeme Diplomatski arhiv savezni specijalizirani arhiv, premda je riječ o jednom te istom (nekadašnji Arhiv SSIP danas je Diplomatski arhiv). Uopće nije jasno što je Filmski arhiv i gdje se nalazi. Autori ne samo da naziv jedne institucije navode pogrešno, nego pritom uspijevaju i piljarski pogriješiti u pravopisu: “Hrvatskom povjesnom institutu” (str. 72). Javašluk se širi i na same arhivske fondove i zbirke u pojedinim ustanovama.Kod nekih su nazivi pisani kurzivno; samo za neke se daju podaci o sređenosti i dostupnosti; kod vremenskih raspona nije jasno je li riječ o godinama djelovanja stvaratelja ili o sačuvanoj građi; kod brojki se često uopće ne zna što označavaju (valjda količinu građe). Kod ovih je autora moguće da fondovi budu popisani i sređeni “u stoprocentnom iznosu” (str. 72).
U pregledu koji i sami nazivaju kratkim, autori imaju slobodu izbora koje će konkretne fondove i zbirke navesti. Ozbiljan je, međutim, problem kada se ne vidi u kojoj se instituciji uopće čuvaju, a pogotovo kada i same fondove navode pogrešno. Tako autori navode da “Istorijski muzej” (treba: Historijski muzej Bosne i Hercegovine) čuva građu “Ustaške nadzorne službe (UNS) Zagreb” (str. 70), iako je riječ o sarajevskoj ispostavi iste. Ni Uprava policije u Sarajevu nikad nije nosila naziv “Gradske uprave policije” (str. 71). Za fond Pokrajinski komitet Saveza komunističke omladine Bosne i Hercegovine autori pišu da je “jedini sređeni fond iz građe CK SK BiH” (str. 71), tako da čak i kada odvaljuju paušalne ocjene prave pogrešku, jer Pokrajinski komitet Saveza komunističke omladine za BiH nije Pokrajinski komitet Komunističke partije Jugoslavije za BiH. Kada kažu da je građa “Gajreta” preuzeta samo do 1921. godine (str. 72), autori pokazuju samo to da ne znaju da je fond podijeljen između Arhiva Bosne i Hercegovine i Historijskoga arhiva Sarajevo.
Kada kaos vlada u prikazivanju arhivske građe u Bosni i Hercegovini, što tek očekivati preko granica? Kada navode da su u Vojnoistorijski institut u Beogradu odneseni i arhivski fondovi velikih župa, autori kažu: “župe koje su imale sjedište u Bosni i Hercegovini su: Banja Luka, Bihać, Jajce, Mostar, Sarajevo, Travnik i Tuzla” (str. 74). Navedeni gradovi, kao što je poznato, bili su sjedišta župa, a župe su se zvale: Sana i Luka; Krbava i Psat; Pliva i Rama; Hum; Vrhbosna; Lašva i Glaž i Usora i Soli.
Rečenica: “Građa NDH koja se nalazila u Državnom arhivu u Dubrovniku također je prenesena u Beograd pa im je ostala samo građa iz Srednjeg vijeka” (str. 71) je ništa drugo nego izvala! Isto vrijedi, da prostite na izrazu, i za tvrdnju u svezi s građom iz razdoblja NDH, da “nešto građe nalazi se u Hrvatskom državnom arhivu” (Preko stotinu arhivskih fondova njima je “nešto građe”).
Iako su u projektu Kompleksnog istraživanja arhivske i bibliotečne građe istraživači kopirali građu u raznim ustanovama u Zadru, Prizrenu, Skoplju, Zagrebu, Beogradu, Splitu, Dubrovniku i Beču, autori kažu da “nije snimljen niti jedan dokument” (str. 72).
U periodu od 1945. do 1992. godine autorima je Bosna i Hercegovina članica! Oni jasno kažu da je u ovome periodu Bosna i Hercegovina imala “punopravan položaj sa ostalim članicama Jugoslavije”, odnosno da “ono što je spadalo u nadležnost Republika kao i kontakti između članica federacije ostajalo je u njihovim arhivskim ustanovama” (str. 75). U Bosni i Hercegovini kao “članici”, Arhiv Bosne i Hercegovine i Arhiv CKSKBiH su “najviše institucije arhiva”, a ovaj drugi se, vjerovali ili ne, pripojio prvome: “Ovaj drugi se nakon uvođenja višestranačkog sistema u Bosni i Hercegovine pripojio Arhivu Bosne i Hercegovine” (str. 75).
Kada je riječ o sukcesiji arhivske građe, ovi autori u igru uvode i arhivističke standarde: “Naime, principom provenijencije i poštovanjem drugih arhivističkih standarda i načela, nastoji se vratiti arhivska građa iz saveznih arhiva i ustanova u Arhiv Bosne i Hercegovine”. To ih, međutim, ne sprječava da ponište rad svojih kolega, započet još 1992. godine: “Rad na ovim zadacima je započeo 2006. godine” (str. 79).
* * *
Duži citat iz uvodnika Redakcije na početku ovoga osvrta neophodan je i zbog toga što se u zalaganje za izdavanje časopisa, pored uređivanja, ističu i lektura i korektura. Već u samom uvodniku vidimo da Redakcija piše: “nemiješajući”, “ovakoj” i “svijetlost”. Međutim, uradak prof. dr. Izeta Šabotića i mr. sc. Merseda Šljivića vrvi pogreškama, koje na pokazano neznanje i javašluk dolaze kao sol na ranu. Kada u uratku od dvadesetak stranica B5 formata imamo “213.” umjesto “2013. godinom”; “adminstrativno”; “Arhiv Bosne i Hercegovini”; “arhve”; “biše” (umjesto “bivše”); “Bosni i Hercegovine”; “Bosni i Hercegovni”; “dostiga” (umjesto “dostigla”); “finasija”; “kompletnih fonda” (umjesto “fondova”); “Kraljevsko banska uprava” (umjesto “Kraljevska banska”); “minstarstvo”; “najviših organ”; “nariješeno” (umjesto “neriješeno”); “narodnog zadravlja”; “nučno-istraživački”; “obnovu djelatnost”; “odgovrajućim”; “odosno”; “odreeđene”; “okupatorskih organi”; “osposobljenjom”; “otpalao” (umjesto “otpalo”); “pitnju” (umjesto “pitanju”); “potpuni podataka”; “preliminarane”; “preuzimnju”; “prijeko potrebna” (umjesto “potrebno”); “Radi se Cetinju” (umjesto “Radi se o Cetinju”); “sačivana” (umjesto “sačuvana”); “semalja” (umjesto “zemalja”); “stadalo” (umjesto “stradalo”); “tažiti” (umjesto “tražiti”); “tehičke”; “utvđivanje” i “vemenu” (umjesto “vremenu”) to je zbilja previše i čitanje čini mučnijim.
A što tek sa stilskim lomovima i čvorovima, pa i čistom nepismenošću autora, od kojih je jedan magistar, a drugi profesor doktor i predsjednik redakcije jednog časopisa? Autori, ničim izazvani, velikim početnim slovom pišu ono što se velikim slovom ne piše: “Predsjedniku”; “uspostavljanje Oblasti”; “uspostava Banovina”; “na Banovine”; “raspadom Socijalističke Jugoslavije”; “nova Jugoslovenska država”; “nadležnost Republika”; “organi Uprave”; “u rekonstrukciju
Uprave u Bosni i Hercegovini”; “Zemaljsko Antifašističko Vijeće Narodnog Oslobođenja Bosne i Hercegovine”; “Pokrajinski Komitet Saveza komunističke omladine”; “Saveza Komunista”; “kroz projekat Sukcesije arhivske građe”; “građa ukinutih Viših škola”; “građa Ministarstava” i “kada su ukinuta Ministarstva” (No, zato tamo gdje riječ ministarstvo treba pisati velikim, oni pišu malim slovom: “Glavna direkcija državnih poljoprivrednih dobara ministarstva poljoprivrede i šumarstva FNRJ, Beograd”). Naročito su se okomili na riječ “savezni”, pa pišu: “sa Saveznim organima”; “radom Saveznih organa”, a ponajviše kad je riječ o arhivima: “Savezni arhivi u Beogradu”; “i drugim Saveznim arhivima”; “u Saveznim arhivima bivše Jugoslavije”; “odlazilo je u Savezne arhive”. Riječ “izvjesno”, koju rabe više puta, javlja se i kao “izvijesno”, a riječ “sljedeći” i kao “slijedeći” i “sledeća”. Oni, također, pišu: “zasijedanja AVNOJ-a”; “protivriječila”; “došlo je do promijena”; “od kako je”. U nepostojanje lekture, a ne korekture, treba svrstati i “jednobraznosti”; “u ranijim pomenutim saveznim arhivima” (umjesto “u ranije pomenutim”), a svakako i već spomenuti slučaj s “povjesnim” institutom. Nastavnici bosanskoga jezika mogli bi napisati finu studiju ili bar organizirati neku radionicu za učenike samo na primjeru koji je kod autora prečest da bi se mogao uzeti za slučajnost:
— “preduzimanju aktivnosti koji će unaprijediti” (umjesto “koje će unaprijediti”);
— “pripale su općine Visoko, Vareš, Breza i Fojnica koji su bili pod nadležnošću…” (umjesto “koje su bile”);
— “evidentirala 11.997 stvaralaca i imalaca arhivske građe i registraturnog materijala koje su čuvale 923.770 m¹” (umjesto “koji su čuvali”).
— Kada iznose epohalno otkriće: “Netačan je podatak koji se pojavljuje u literaturi da je 110 općina u Bosni i Hercegovini, koja potiče greške u prilogu Matka Kovačevića… a treba da stoji 109 općina”, zbog pogreške u rodu (“koja” umjesto “koji”) na prvi pogled izgleda da od pogreške iz Kovačevićevoga teksta potječe Bosna i Hercegovina, a ne podatak (i to danas ne toliko bitan podatak).
A kada se ne piše pismeno, teško je očekivati da se piše jasno i smisleno.
Kada pišu o “ljudima od struke”, autori na jednom mjestu navode da je u arhivima bilo uposleno “6 magistara, 49 VSS, 11 VŠS, 53 SSS, 6 KV i 22 NSS”. Kada pišu o građi komisija za utvrđivanje ratnih zločina, autori nastavljaju rečenicom: “Ona se bavi tada bliskim događajima iz prošlosti”, pa kako je “ona” u stvari arhivska građa, proizlazi da se arhivska građa nečim bavi (ovdje, bliskim događajima iz prošlosti).
Kada pišu o izgradnji arhivskoga objekta u Brčkom, autori pišu: “puštanje u rad se očekuje 2006. godine”. U radu iz 2016. godine napisati da se nešto očekuje 2006. godine znači biti u zakašnjenju više od deset godina, ali i kad se toliko kasni arhivske objekte ne treba poistovjećivati s hidrocentralama. Pored ovakvih brljotina, doista je veliki broj nepotpunih, besmislenih, jedva shvatljivih, ali i rečenica koje bi bile živi urnebes, samo da nisu teška tuga.
Da ne prepisujemo ½ uratka, moramo se ograničiti samo na nekoliko reprezentativnih primjera:
— “Objavljivanjem Pregleda arhivskih fondova i zbirki pojedinačno za svaku republiku osamdesetih godina prošlog stoljeća najveći je izdavački poduhvat iz ove oblasti”;
— “Formiranjem nove Komisije (ekspertnog tima), te osnivanjem Arhivskog savjeta Bosne i Hercegovine daje nadu da će se na ovom i drugim važnim zadacima rezultati biti značajniji”;
— “Zbog nepostojanja arhiva u Bosni i Hercegovini, stanja u državi i njenoj administraciji neposredno se odražavalo i na stanje arhivske građe (preuzete i u preuzimnju)”;
— “S obzirom na novu teritorijalnu i upravnu organizaciju K SHS od 1929. i uspostavu banovina, čija su se sjedišta Primorske i Zetske banovine koja su pokrivala i područje Bosne i Hercegovine, nalazila u Splitu odnosno Cetinju, tamo treba tažiti fondove koji se odnose na Bosnu i Hercegovinu”;
— “Jedni su građu uništavali iz mržnje prema omrznutoj monarhističkoj Jugoslaviji i njenom sistemu torture, drugi su tu mržnju usmjerili ka poraženoj okupatorskoj vlasti”;
— “Broj općina, pogotovo oko linija razgraničenja se povećao zbog jačanja entitetskih institucija došlo je do formiranje entitetskih arhiva”;
— “Arhiv Republike Srpske postao je za vrijeme rata raniji Arhiv Bosanske krajine u Banja Luci”;
— “Tadašnji predstavnik Državne zajednice Srbije i Crne Gore (tada SR Jugoslavija)”;
— “Arhivske građe za noviji period (od 1918. godine) ima više nego za neke ranije periode, pa je samim tim i olakšano istraživanje Bosne i Hercegovine u Jugoslaviji”;
— “značajno je sačuvana građa Drinske banovine”;
— “Pravila rada su bila manje disciplinovana”;
— “Sa slabljenjem fašističkih i kvislinških snaga i sve očiglednijom pobjedom progresivnih snaga u novoj Jugoslaviji javila se ideja da se sačuva sve ono što će svjedočiti o njihovoj borbi, ali i šire”.
— “Građa svih vojnih pokreta usmjeravana je u Vojnoistorijski institut u Beogradu”;
— “Pored znatno uloženog truda da se arhivska građa sačuva, čudno zvuči da iz socijalističkog perioda nemamo veliki broj kompletnih fonda”.
Duže zadržavanje na pokušaju shvaćanja što autori misle zahtijevalo bi sljedeće:
— “Uopće nije sačivana građa Tuzlanske i Mostarske oblasti, nešto malo Banjalučke, a nešto više od ove, Velikog župana Sarajevske oblasti. Danas je ta građa fizički razgraničena i uglavnom arhivistički obrađena. Mogući sačuvani dokumenti koji se posredno ili čak i neposredno odnose na Bosnu i Hercegovinu možda bi se mogli naći u Saveznim
arhivima bivše Jugoslavije u Beogradu, ali se fondovi kao takvi ne spominju”.
Kao što bi ih nastavnik materinskoga im bosanskoga jezika, u nekom normalnom društvu, poslao na popravni ispit, tako bi postupio i nastavnik engleskoga, da im vidi sažetak i zaključak. Kada se “administrativno-upravna” prevede kao “administrative-administrative” na satu engleskoga cijeli se razred hohoće. Ne znamo pak je li do smijeha arhivistima, kad se građa u nastajanju prevodi bukvalno: “archives in the making”! Ili što je u ratu stradala građa postala osoba: “victims”! Ili što je kod istraživanja prošlosti na temelju arhivskih izvora korišten rječnik kriminalistike ili takovo što, pa je stavljeno “investigate”! Međutim, ono što ovaj prijevod izdvaja od brojnih drugih koje smo do sada imali nepriliku vidjeti, jest da je na engleski jezik prevedeno ime i prezime jedne osobe. Ako ne vjerujete, sami usporedite na str. 81 i 82: “ostavština Atanasija Šole” je “a legacy Athanasius School”! Čovjek se nekada grohotom smije samo da ne bi zaplakao.
U zaključku svoga uratka autori kažu da predmet njihovoga razmatranja “nisu konkretno bili arhivi i arhivska građa entitetskih i kantonalnih arhiva, i uglavnom se problematika odnosila na Arhiv Bosne i Hercegovine i onu građu koja je najvažnija za historiografiju Bosne i Hercegovine”. Oni na to imaju pravo, koje im nitko ne uskraćuje, ali zato trebaju svome uratku dati primjeren naslov (Nasloviš knjigu “Povijest Bosne i Hercegovine”, a među koricama povijest tvoga sela!). A kako su se bavili Arhivom Bosne i Hercegovine, zorno svjedoči napomena da su neke podatke dobili od jedne uposlenice, godine 2005. No, sve su to minorni problemi u cjelini uratka, koji je prezasićen nepismenoš ću i rijetko viđenim nepoznavanjem općih mjesta iz arhivske struke. I zato se napisano nipošto ne smije promatrati izvan konteksta časopisa u kojem je objavljeno, tj. od činjenice da je jedan od autora, kao glavni i odgovorni urednik, predsjednik Redakcije koja je u uvodniku nastupila onako oštro prema arhivskim djelatnicima, spominjući im i egzistenciju.
Prof. dr. Izet Šabotić i mr. sc. Mersed Šljivić na jednom mjestu u svome uratku uzeli su si za pravo ocijeniti da Arhiv Federacije Bosne i Hercegovine nije postigao značajnije rezultate, a tako grubu ocjenu temelje samo na “izvodima” (?) iz časopisa Anali. Kako bi još više unizili tu ustanovu, ističu da spomenuti časopis nije indeksiran. Time su zapravo nehotice otvorili pitanje koliko su časopisi, indeksirani ili ne, pouzdani pokazatelji rezultata bilo koje ustanove? (Prije su najpogodniji poligon za preuveličavanje). Ako bi se takav kriterij uz određenu prilagodbu primijenio na ovaj uradak iz 46. broja Glasnika arhivā i Arhivističkog udruženja BiH, što bi se moglo zaključiti o stvarnom stanju arhivske struke – iste one struke koju Redakcija zove nekakvim esnafom?
Ovo svakako nije prvi, a vjerojatno niti posljednji slučaj skandaloznoga neznanja, zamiješanog s neutemeljenim i nedopustivim omalovažavanjima drugih, ali sigurno ulazi u najuži izbor najgorih uradaka ikad objavljenih u bosanskohercegovačkoj arhivistici (A konkurencija nije bezazlena!!!). Pitanje koje ostaje jest treba li na ovakav način održavati tradiciju? Ili je i ova tradicija odavno uništena, a svi se, kao i u drugim slučajevima, prave da to ne vide?