O Uredbi o zaštiti registraturnoga i arhivskoga gradiva

0 Flares Twitter 0 Facebook 0 Google+ 0 Email -- 0 Flares ×

Vlada Republike Slovenije je krajem srpnja 2006. g. prihvatila Uredbu1 koja je bila nužna kako bi Zakon o zaštiti registraturnoga i arhivskoga gradiva, objavljen početkom 2006. g., mogao zaživjeti.2

Uredba o zaštiti registraturnoga i arhivskoga gradiva iz temelja mijenja dosadašnju pravnu organiziranost struke jer s njenim prihvaćanjem prestaju vrijediti slijedeći pravilnici:

  • Pravilnik o materijalnoj zaštiti arhivskoga i registraturnoga gradiva;
  • Pravilnik o stručnoj obradi i evidencijama arhivskoga gradiva;
  • Pravilnik o vrednovanju i predaji javnoga arhivskoga gradiva arhivima;
  • Pravilnik o korištenju javnoga arhivskoga gradiva u arhivima;
  • Pravilnik o postupanju s privatnim arhivskim gradivom.

Pravilnici su bili na snazi od 1999. g. i prilično su dobro bili primjenjivani u praksi. Sada su stručne odredbe i nadležnost svih tih pet pravilnika združeni, u smanjenom obimu, u citiranoj Uredbi.

Upravo je stoga u uvodu Uredbe naznačeno da Uredba uređuje djelovanje i interna pravila osoba koje čuvaju registraturno odnosno arhivsko gradivo, određuje pohranu tog gradiva u digitalnom i klasičnom obliku, daje opće uvjete (što je novost u dosadašnjoj arhivskoj teoriji i praksi) za registraciju i akreditaciju opreme i usluga za digitalnu pohranu, određuje elemente za vrednovanje i predaju arhivskoga gradiva javnim arhivima, stručnu obradu, vođenje evidencija arhivskoga gradiva, posebice zaštitu filmskoga i privatnoga gradiva kao i privatnoga arhivskoga gradiva, uvjete korištenja arhivskoga gradiva u arhivima, te na kraju rad posebne arhivske komisije.

Ovaj je uvod bit mog izlaganja. Uredba je, zbog novog usmjerenja budućeg razvoja slovenske arhivske teorije i prakse izazvala široku diskusiju i različita poimanja. Međunarodni institut arhivske znanosti Sveučilišta u Mariboru je Zakon, i s njim izdanu Uredbu, u mnogim njihovim stručnim odredbama negativno ocijenio. Dosadašnje stanje u slovenskoj arhivskoj struci je takvo da slovenski arhivisti očekuju, pri uvođenju Zakona i Uredbe teškoće i obimne postupke prilagođavanja novim izazovima struke (Theoria sine praxis, sine cura sine axis.)

Pozitivne odredbe Zakona i Uredbe nisu u suprotnosti s okvirima i stajalištima koje određuju prihvaćeni međunarodni standardi, prvenstveno ISO standardi s različitim brojkama i oznaka (svi su navedeni na kraju uredbe kao prilog i ukupno ih je 38).

Uredba u uvodnom dijelu podrobno određuje niz stručnih termina, koji su potrebni za njeno razumijevanje, iako se oni u određenim segmentima pojavljuju kako u zakonu, tako i u uredbi

Budući da je Uredba u nastavku mog rada u cijelosti u prilogu ja bi obratio pažnju samo na neka osnovna poglavlja koja su u slovenskoj arhivskoj teoriji novost. Prvenstveno se radi o pripremi za organizirano preuzimanje i čuvanje registraturnoga i arhivskoga gradiva u digitalnom obliku, pri čemu su obrađene faze pripreme i organizacije postupka.

Određena su unutarnja pravila, uvjeti i slično za one koji će te postupke htjeti izvršavati.

U biti se radi o pitanjima izvedbe čuvanja i prihvaćanja izvođenja unutarnjih pravila, pri čemu je u uredbi poseban naglasak dan na preuzimanje, pretvorbu i čuvanje arhivskoga i registraturnoga gradiva u digitalnom obliku.
Određeni su postupci za preuzimanje izvornoga registraturnoga gradiva u digitalnom obliku kao i preuzimanja i pretvorbe izvornoga registraturnoga gradiva u klasičnom obliku, pretvorba registraturnoga gradiva u digitalnom obliku kao i oblici zapisa za dugotrajnu pohranu i sl.

Posebno su u Uredbi određeni opći uvjeti za opremu i usluge koja mora ispunjavati onaj koji želi dobiti koncesiju, te s kakvom strojnom opremom mora raspolagati. Također je određena programska oprema te opći uvjeti izvođenja usluga, koje će u vezi s digitalnima arhiviranjem preuzeti oni koji će za to dobiti koncesiju.

Uredba predviđa postupke registracije ponuđača opreme i usluga, akreditaciju za nositelje projekte i njihovu opremu i usluge. Propisani su registri u svezi s elektroničkom pohranom su propisani u okviru načina popisivanja.

Uredba sadrži odredbe o odabiranju i vrednovanju te predaji arhivskoga gradiva, što je prije bilo uređeno posebnim pravilnikom.

Uredba određuje stručnu obradu i evidencije u arhivima, što je ranije također bilo uređeno posebnim pravilnikom. Određeni su uvjeti i oblici arhivske pomoći, uvjeti korištenja arhivskoga gradiva, oblici i vrste informacijskih sustava kao i vrste i oblici evidencija arhivskoga gradiva.

Uredba se posebno bavi filmskim arhivskim gradivom – oblicima predaje, načinom zapisa, analognim zapisima, digitalnim zapisima, predaje filmskih vrpci. Tako je u mnogo čemu riješeno pitanje nacionalne filmske baštine.

Posebno se poglavlje u Uredbi odnosi na privatno arhivsko gradivo i na njegovo proglašavanje, određivanje nadležnosti ministara i nadležnih (regionalnih) arhiva, oblike evidentiranja privatnoga arhivskoga gradiva i sl.

Naredno je poglavlje, koje je ranije bilo uređeno posebnim pravilnikom, odnosi se na uporaba i garantiranje javnosti rada arhiva o čemu su se razvile mnoge diskusije. Uredba tako određuje dostupnost javnoga arhivskoga gradiva, kao i privatnoga, te uvjete korištenja javnoga arhivskoga gradiva, dužnosti i obaveze korisnika u arhivima, mogućnosti načina uporabe gradiva, posudbe, reproduciranja, iznimke i trajnu uporabu digitalnih kopija. Isto su tako određene tarife za korištenje arhivskoga gradiva i oblici javnog objavljivanja i objavljivanja informacija s važnim arhivskim gradivom na lokanim ili svjetskim mrežama.

Uredba završava s osnivanjem arhivske komisije, koja djeluje kao stručno i savjetodavno tijelo s nadležnostima glede zadaća u svezi s iznimkama vezano uz rokove dostupnosti, povećanje roka, spornih primjera određivanja roka nedostupnosti. Uredba određuje rad komisije, prvenstveno njeno imenovanje, prestanak rada i članove komisije.

Uredba ima dva priloga:
Prilog 1 donosi (loš) popis registraturnoga gradiva za kojega se računa da je u pravilu uvijek arhivsko gradivo.
Prilog 2 navodi ISO standarde i ANSI standarde za film, video i audio gradivo, nabrojano od 1 do 38 .

U 2006. godini temeljito su izmijenjeni principi rada slovenske arhivske teorije i prakse, koji su uzbudili slovenske arhiviste a sve jedno rado bih upozorio na tri, barem po mom sudu, nedorečene i stručno slabo određene odredbe.

Prva je svakako to da Zakon i uredba dijele gradivo prema načinu zapisa i vezano uz nosač na kojem je gradivo zapisano.3 Arhivsko gradivo u cjelini mora imati kontinuitet svojega postojanja u duljem vremenskom razdoblju.

Drugo je, po mom i po mišljenju članova Međunarodnog instituta arhivskih znanosti, je dvojnost u određivanju rada stručnih arhiva. Dio njihova rada sada mogu obavljati neke druge ustanove koje će tražiti i dobiti koncesiju za izvođenje postupka digitalnog arhiviranja.

Treće je da nitko ne zna odgovoriti na brojna stručna pitanja koja postavljaju arhivisti glede dugotrajne pohrane novih medija, i nitko ne zna odgovoriti na pitanje pokrivanja velikih troškova i nitko ne govori o možebitnom kolapsu u slučaju nestanka izvora energije.

Osobno smatram da si loši oni članci Zakona i Uredbe koji favoriziraju Arhiv Slovenije i tako onemogućuju razvoj moderne arhivske teorije i prakse u regionalnim arhivima.

Kao primjer nejednakosti u Zakonu navodim favoriziranje Rimokatoličke crkve.

Moje je osobno mišljenje, koje po svijetu dijele mnogo mlađi arhivisti, koji zbog pomanjkanja klasičnoga arhivističkog znanja, koje im nitko nije dao potvrdili su moj stav, da kako je zapravo prava bitka za suvremenu arhivsku teoriju i praksu tek započela.

(Izlaganje je održano 25. studenoga 2006. na 2. ZAD – danu)


  1. Uradni list R Slovenije št. 86/2006 []
  2. Uradni list R Slovenije št. 30/ 2006 []
  3. Vidi: Heđbeli, Živana. Položaj, uloga i promjene pismohrana i arhiva kao posljedica širenja elektroničke uprave. magistarski rad, Zagreb : Filozofski fakultet, 21. 05. 2005., 212 str., mentor Boras, Damir []